Koprivnička učiteljica, dobri duh razreda i duša od žene, Narcisa Kolar, nikad nije razmišljala o tome da bude u centru pažnje. Štoviše, izbjegavala je takve situacije kad god je stigla ili uspjela. No dobrota je u današnje vrijeme rijetka, a iskrenost još više, pa kad naiđete na takvu osobu želite je zadržati u životu i onda joj se ponekad i divite. Jer, davati sebe bez želje da dobiješ nešto zauzvrat, nije česta pojava.
Iza nje je 25 godina staža, a od malih nogu maštala je da će biti učiteljica. Kako je odrastala tako je i shvaćala da stvarno najlakše komunicira s djecom. Odmah nakon osnovne škole upisala je Srednju pedagošku u Čakovcu, gradu u kojem je završila i fakultet, te niti u jednom trenutku nije pomislila da je odabrala krivo zvanje.
– Sjećam se prvih vježbaonica na fakultetu i gledanja učiteljica, a nakon toga i naših odvođenih razrednih nastava. Uvijek je stresno kad moraš nešto prvi puta napraviti, ali nikad nisam razmišljala o tome da je to nešto teško ili da ja to ne mogu. Još uvijek ovo zvanje gledam kao izazov i razmišljam na koji način nešto djeci približiti i razjasniti te kako im pomoći – rekla nam je na samom početku Narcisa.
Razredna nastava je nešto što je oduvijek htjela i što je na kraju i upisala. To je bila želja koja je, kako Narcisa kaže, bila doslovno fiksna. S vremenom je na fakultetu uz razrednu nastavu trebala izabrati još jedan predmet. Taj drugi izbor bio je Hrvatski jezik, a nakon završenog školovanja postala je učiteljica tog istog jezika za više razrede osnovne škole.
– Počela sam kao učiteljica predmetne nastave i Hrvatski jezik sam predavala oko dvije i pol godine, moram priznati, bilo mi je to izazovno. Bila sam mlada, generacijska razlika između mene i učenike nije bila tako velika, svega sedam ili osam godina i izazov je bio postaviti se kao autoritet u razredu, no iako sam uspjela, svoju budućnost nisam vidjela u predmetnoj nastavi – prisjetila se Narcisa te dodala kako je nakon toga bila učiteljica razredne nastave u školi u Kunovcu, a kada joj se ponovno pružila prilika da podučava djecu Hrvatskom jeziku, preskočila ju je.
– Razredna nastava je ono gdje se ja osjećam sigurno i svoja – kratko je objasnila naša sugovornica.
Svi se mi sjećamo svoje učiteljice od prvog do četvrtog razreda. Nekima je ona bila kao druga mama i vjerujemo da pamtite i neke lijepo provedene trenutke.
– Mi smo toj djeci i mame i očevi i djedovi i bake, jer, nažalost, u današnje vrijeme neka djeca više vremena provedu s učiteljicom. Roditelji su bespomoćni, njihovo radno vrijeme je užasno, dolaze doma navečer umorni i ne uspijevaju provesti s djecom onoliko vremena koliko žele. Zato djeca često s nama učiteljicama dijele tajne, vole se maziti, zagrliti. Mi nismo samo obrazovna ustanova, već i odgojna, koja u današnje vrijeme igra jednu jako veliku ulogu – rekla je učiteljica Narcisa.
Istina je i da joj se teško odvojiti od posla kad zakorači u vlastiti dom. Uvijek priča s obitelji o dogodovštinama, kako lijepim, tako i onim manje lijepim.
– Nema odvojenosti, barem kod mene. Ali kad tad se moramo izdvojiti, naći vremena za sebe, jer ako se previše istrošimo, nismo od koristi niti sebi, niti djeci i njihovim roditeljima. Na loptu moramo stati i sabrati sebe da bismo mogli pomoći drugima – objašnjava ona.
Narcisa nam govori kako se u svakoj generaciji nađe dijete kojemu treba posvetiti više pažnje, no prije se nije niti znalo toliko o svim stanjima mališana, a koja su ih sprječavala da kvalitetno prate nastavu.
– Prije nije ni bilo toliko puno dijagnoza, danas je ADHD svakodnevica, jer, nažalost, djeca danas stvarno imaju dijagnoze, a koji je razlog tomu, nažalost ne znam. No ono što znam jest da su razredi brojčano stvarno veliki i uvijek imamo one koji mogu i žele više, a i one kojima je potrebna dodatna pomoć te je ponekad jako teško napraviti balans između svega toga – objasnila je Narcisa i dodala kako je u određenim situacijama i učiteljica i pedagog i psiholog.
Intuicija je ta koja ju je u životu uvijek odvela u dobrom smjeru, i zato ju je uvijek i slušala i djelovala onako kako je osjetila da je u tom trenutku potrebno. Tako je i prošle školske godine odlučila bez imalo premišljanja biti Dominikova učiteljica. Naime, devetogodišnji Dominik Udovičić, podsjetimo, boluje od iznimno rijetke i teške bolesti zbog koje ne može dolaziti na nastavu već se školuje od kuće.
Sa školovanjem od kuće škola se nije susretala sve do trenutka kad je Dominik postao njezin učenik. Kad ga je majka došla upisati u prvi razred pitala je Narcisu bi li mu ona željela biti učiteljica, s obzirom na to da je školovala i njegova brata.
– Kad je David, stariji brat, krenuo u prvi razred, Dominik se rodio. Znala sam da se rodio, ali nisam znala s kakvom bolesti se suočava, a kada je kretao u školu i kad me majka pitala da mu budem učiteljica, rekla sam joj “Kakav bih ja bila čovjek, učiteljica koja je učila starijeg, zdravog brata, a da ne učim drugo dijete koje ima nekih poteškoća”. U tom trenutku nisam znala ništa o Dominikovoj bolesti, no odlučila sam krenuti dan po dan – pojasnila je Narcisa i sjetila se kako je već na sam prvi dan škole došla u Dominikovu kuću i odmah su kliknuli.
– Prije nego sam došla k njemu, održala sam nastavu u školi, snimila razred i odmah ga upoznala sa svima, a s nastavom smo od prvog dana nastavili na svakodnevnoj bazi. Često mu snimam prijatelje iz razreda, a kad smo stekli jednu sigurnost, odnosno, vidjeli da sve dobro funkcionira Dominik me pitao zašto ga samo ja učim, zašto nije sa svojim prijateljima – rekla je.
S obzirom na to da se Dominik često ne osjeća dobro, opcija da on dolazi u školu nije bila moguća, no upravo zato je i pokrenut projekt “Svaki tjedan, prijatelj jedan”. Tako je svake srijede tijekom prošle školske godine jedan od njegovih prijatelja iz razreda došao Dominiku u posjet.
– Kroz ova druženja upoznao je sve prijatelje, a u školu je prvi puta došao u prvom razredu za Božić. U drugom razredu smo probali s time da Dominik svaki petak dođe k nama u razred, međutim često mu nije dobro, no kad je, onda nam dođe. Djeca mu se jako vesele – govori nam.
Narcisa je Dominiku svojim postupcima priuštila velik dio toga što bi jedno dijete trebalo kroz odrastanje imati, prijatelje, druženje, mogli bismo reći da mu je u život unijela dozu normalnosti.
– Kad dolazim k njemu pokušavam sve svoje probleme ostaviti po strani, dođem mu nasmijana i uvijek ga zezam. Pokušavam kroz humor doprijeti do njega, jer često kad nije dobro pristupim mu veselo pa mi zna reći “ah, opet vi mene zezate” – nasmijala se Narcisa te rekla kako je sretna što je učiteljica ovoj, za nju veoma posebnoj, generaciji.
Dominika je okarakterizirala kao učenika kojemu jako dobro ide u svim predmetima, a za njegov rukopis je rekla da je vjerojatno jedan od najljepših u razredu. Sve njegove bilježnice su pregledne i savršene, a ta preglednost i lijepo pisanje iziskuju od njega sto puta više napora, nego od njegovih razrednih kolega.
Narcisa smatra kako svaka generacija koju jedan učitelj ili učiteljica ima ostave nekakav trag na njima. No ova generacija Narcisi je vjerojatno jedna od posebnijih jer toliku količinu empatije prema Dominiku, ali i općenito među svom djecom, dugo nije doživjela.
– U razredu imamo još djece kojoj je potrebna dodatna pomoć, na primjer imamo dvoje učenika koji boluju od epilepsije i kad se nedavno obilježavao Međunarodni dan epilepsije, okupili smo se svi oko paviljona. Tu je važna ta podrška roditelja, jer sva ta djeca su, ne zaboravimo, maloljetna i njih treba dovesti na takvo događanje. Roditelji su uvijek složni, pristaju na moje ideje i u svemu me podržavaju – zahvalno je dodala Narcisa.
U svih 25 godina ne sjeća se da je imala ikakav sukob s roditeljima, u svim generacijama je uvijek lijepo surađivala sa svima.
– Moja nit vodilja je da svaki problem na koji se naiđe treba rješavati sad i istog trena i ništa ne smijemo stavljati pod tepih. Mislim da je to recept za dobru suradnju. A ovi roditelji, to je neka posebna priča, stvarno posebna. U ovom užurbanom vremenu oni sve stignu. Kada smo posjećivali Dominika svake srijede, tu djecu je netko trebao i dovesti do njega. Od 24 roditelja niti jedan jedini nije rekao da ne može ili da mu ne odgovara – rekla je koprivnička učiteljica.
Pred Narcisom su još dvije i pol školske godine s ovim malenim, posebnim ljudima i njihovim roditeljima, a ideja joj svakako ne manjka.
– Klupko se stalno odmotava jer me djeca vode i potiču na nove ideje. Djeca su ta koja me ispituju kad će ponovno vidjeti Dominika i mene to potiče da pronalazim razne načine kako da ostvarim ta druženja. Ono što bih htjela jest da u razred stavimo kamere, no ne znam koliko je ta moja ideja realizirajuća. U biti, tako bismo Dominiku dali mogućnost da se, kad osjeti da to može, uključi u nastavu, da nas gleda, sluša, vidi… A onda kad ja dođem k njemu doma da samo nastavimo na tome što je on vidio. Trenutno ne znam koliko je ta ideja ostvariva i koliko suglasnosti za provedbu iste je potrebno – za kraj nam je rekla Narcisa te dodala kako smatra da bi to bilo jako dobro za budućnost Dominikova školovanja.
I tako, 25 godina je prošlo od kad je Narcisa Kolar nogom kročila u razred i počela oblikovati mlade umove, obrazovati ih i odgajati, a danas je i dalje sretna što je odabrala ovaj poziv.
– Mene moja djeca svakodnevno opuštaju, čine sretnom, zadovoljnom i ispunjenom, a ja se u svom razredu osjećam ugodno – zaključila je Narcisa, dobitnica nagrade Ponos Hrvatske.
