NA ČAŠICI RAZGOVORA

FOTO/VIDEO Vjenčane cipele Angjeline majke već 86 godina pričaju nevjerojatne priče ljepših vremena, Frankol: To je povijest koju treba čuvati

Ako će vas život ikad dovesti u situaciju da sjednete na čašicu razgovora s nepoznatom osobom iza koje je bogat i dug život, kao što je iza Angjele Orozović, sjednite i popričajte s njom, požaliti nećete, a otići ćete prepuni dojmova i predivnih priča koje ćete pamtiti i koje će vas obogatiti.

18:04h
0
Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

Te 1934. godine njezina majka udala se za njezina oca. Naravno, tada još Angjela nije bila rođena, ali ono što je od malih nogu slušala ostalo joj je u sjećanju. I to jako lijepom.

Angjelin djed, i majčin svekar, odlučio je izabranici svojeg sina vlastitim rukama izraditi cipele za dan vjenčanja. Sjeća se Angjela kako je njen djed, samouk u svemu što je radio, imao svoju radnju u kojoj je svojevremeno svojim rukama radio i cipele za nju.

Prisjeća se tog vremena naša sugovornica Angjela Orozović, vremena kada je bila mala djevojčica koja ni u primislima nije znala kuda će ju život odvesti, a nije znala ni da će ju, kuda god da bude išla slijediti cipele, cipele zbog kojih je danas i nas život spojio. Od mame Josipe često je slušala priču o tome kako joj ih je Angjelin djed Stjepan Telebar, izradio za vjenčanje. Svog djeda nam je opisala kratko i sasvim jasno.

– Što oči vide, ruke rade. Bio je šuster i puškar, samouk u svemu – rekla je Angjela. Ako se pitate u kojem smjeru ide ova priča, ostanite još malo i brzo će te saznati. Kao što smo na početku spomenuli, te 1934. godine u Donjoj Voći Angjelini majka i otac su se vjenčali, a taj dan je bio poseban i po tome što je majka Josipa nosila vjenčane cipele u čijoj je izradi pomagao i Angjelin otac Ivan. S obzirom na to da je Josipin otac umro dok je bila jako mlada i s obzirom na činjenicu da ne potječe iz bogate obitelji, teško joj je bilo zamisliti da će na svoj najljepši dan u životu imati ovako lijep komad obuće, jer sirotinji je, kako Angjela kaže, teško bilo kupiti bilo što, a kamoli cipele u dućanu.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

Godine su prolazile, uspomene su se stvarale, roditelji su napustili ovaj svijet, cipelice su ostale. Uz Angjelu. Čuvala ih je jako dugo kod sebe, velika je to i važna uspomena. Prisjeća se vremena kada ih je poskrivečki i sama obuvala, koristila priliku da hoda u njima po kući kad bi majka bila na vrtu. Obula ih je Angjela jednom i na plesnjak u Zadružnom domu u Đurđevcu, sjeća se kako je došla kući, izula ih i više nikad ih obula, jer nitko tada u to vrijeme nije imao takve cipele, tako šarene i posebne. Ali, iako ih nikad više nije obula, čuvala ih je. A onda ih je nedavno odlučila pokloniti našem koprivničkom obućaru, Darku Frankolu.

– Ljudi danas trebaju vidjeti kako su nekad prije majstori radili i zato sam odlučila dati ih Frankolu, on je naš obiteljski šuster i nekako je to bio prirodan odabir – kaže Angjela te napominje kako već toliko dugo godina s njim surađuje da su već i prijatelji. Darko nam objašnjava kako je izuzetno počašćen što ovakav komad obuće ima priliku biti izložen u njegov radnji.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

– To je jedna povijest koju se ne smije bacati, treba ju čuvati i tome težim uvijek. Nekadašnja tehnologija je puno preciznija i kvalitetnija. Sve se radilo rukom – objašnjava nam na samom početku Darko Frankol. Kako su prije majstori radili detaljno nam je opisao koprivnički šuster, a koliko je slikovito objasnio proces izrade možete pogledati u videu.

Inače, cipela se sastoji od mnoštva dijelova, sve je ručno izrađeno, i apsolutno drugačije nego današnje cipele. Specifična je po kombinacijama raznih koža, smeđe, bijele, zelene , a posebnost joj daje i peta koja kao da je pletena i razlikuje se od svih današnjih peta.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

– Umjetnog materijala nema nigdje pa čak ni iznutra, i tamo je prava koža. Đon iliti donji dio cipele također je od prave kože, koja je, kada ju pogledate doista specifična, danas takvih nema i još je klinčana s klincima, a to se danas više uopće ne radi – objasnio je Darko Frankol i napomenuo kako upravo zbog toga đon na ovim cipelama i dalje izgleda gotovo kao nov te koža nije pukla iako su cipele stare 86 godina!

Koprivnički šuster nastavlja nam objašnjavati kako su pete na današnjim cipelama napravljene od obične izlivene plastike koja je samo “zašarafljena”, dok su se nekada pete radile u mnogo slojeva i od kože. Tako i vjenčane cipele mame Josipe imaju sedam slojeva kože, a svaki je posebno namazan te potom zalijepljen i spojen s drvenim klincima. I tako sedam puta.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

Zbog svega navedenog, a i zbog nekih drugih činjenica koje je Frankol podijelio s nama, shvaćamo i sami kako je nažalost takvo vrijeme iza nas te iako ne treba žaliti za prošlosti, bilo bi lijepo kada bi neki rituali koji su nekada davno bili normalni i poželjni i dan danas bili dio naših života.

Tako na primjer, ako na današnju kožu na đonu ne stavimo dodatni zaštitni materijal, za mjesec dana bi taj đon bio uništen, a ako se pitate zašto, odgovor koji Frankol daje je jednostavan – zato jer je danas to piljevina.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

– Slikovito rečeno piljevinu koju dobijemo od piljenja drva, stavljaju u jednu mješalicu s ljepilom, čitava smjesa se preša i tako se dobije materijal od kojeg se danas rade đonovi. Nekadašnji đonovi su od prirodne kože krava, bizona ili bikove, na primjer – objasnio je koprivnički obućar te nas suočio s okrutnijom realnošću koja je danas prisutna.

– Mi ne možemo živjeti od prošlosti, ali je žalosno da nemamo školstvo, odnosno srednje strukovne škole koje bi ovakvu, nažalost deficitarnu djelatnost, držale na životu. Danas možete na jednu ruku nabrojati obućare u Hrvatskoj koji mogu napraviti ručni rad. Sve je manje više danas industrija – govori Frankol. Nekad je postojao obućarski smjer, ali danas djeca nisu zainteresirana za tu djelatnost pa nema ni smjera, pojašnjava naš sugovornik.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

I da, stvarno, prije otprilike dvadesetak godina i sam Darko je ručno izrađivao cipele, odnosno po mjeri, ali nažalost danas si više to ne može priuštiti. Ne u ovoj sredini. Cijena takve cipele bila bi velika. Cijena cipele s početka priče danas bi bila oko 3000 tisuće kuna. Danas rada po mjeri baš i nema, ljudi odu u dućan i kupe cipele i za 150-200 kuna. A sve što je skuplje, pojašnjava Frankol, skuplje je zbog marke, ne toliko zbog kvalitete. Koprivničanci, barem oni koji dolaze u njegovu radnju, a ima ih podosta, nose obuću srednje kvalitete, naravno ima i onih koji nose skupu obuću, ali njih je puno manje.

– Rad po mjeri podrazumijevao je dolazak klijenta u radnju, potom bi stavljanjem stopala na papir uzeli mjeru istih. Nudio sam oko 20 vrsta boja za cipelu, prilagođavao ju stopalu klijenta pomoću drvenog kalupa. Pazio na položaj kostiju, ima li klijent kurje oko ili neku drugu anomaliju – prisjeća se Darko te nam govori kako danas ima još par obućara koji ručno izrađuju cipele te spominje Igreca i Boćaka u Zagrebu, a cijena njihovog rada je oko 2000 kuna po paru cipela.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

Frankol je ostao jedini obućar u Koprivnici, kolega Glavak je lagano otišao u druge vode, tekstilne, govori Frankol te napominje kako je sretan što mu je sin Sandro završio školu za kožnog galanterista pa tako nastavlja raditi i s njime, a uz prošireni asortiman. Dugo vremena nije mogao naći stručnu osobu za obućarstvo, no sad je, kako kaže, našao “svoju generaciju”.

Moby Dick postoji punih 27 godina. Prije tih 27 godina Darko je počeo vrlo skromno, praktički iz nule. Imao je jedan nož, jedan čekić i jedan elektromotor od vešmašine, koji je kako kaže, “sam zateraval” da bi dobio brzinu s kojom bi mogao brusiti. Prije otvaranja radnje, koja je u početku nosila naziv Dick, Frankol je radio u Slogi, tvornici obuće u kojoj se zaposlio 1985. godine, no uz taj posao bio je prisiljen raditi i “od kuće”. Trebalo je zaraditi novac za život, hranu, pelene.

– Jedno vrijeme sam sad sjedio na dva stolca, a onda sam dao otkaz i krenuo sa svojim poslom i tako je nastao Moby Dick, nekad u samom početku radnja se zvala Dick po najkvalitetnijim noževima. U početku sam se bavio samo popravcima obuće, a nakon par godina proširio sam radnju i na izradu i kožnu galanterija te dodao u naziv i “Moby” – rekao je Darko. S druge strane sin Sandro je krenuo sličnim putem u poslu te je osnovao kožarski obrt Francool i ide mu odlično.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

Iako se u današnje vrijeme suočava i s ljudima koji na neki način podcjenjuju ovaj obrt, donose mu blatnjave cipele na popravak misleći da je njegova dužnost popraviti ih, ali i oprati, i iako mu se to ne sviđa, Frankol sve ove godine s osmijehom na licu uspijeva zadržati svoju radnju na visokom nivou i uspijeva i dalje raditi svoj posao s mnogo ljubavi. Koja je tajna njegova uspjeha, mnogi se možda pitaju, a on nam na samom kraju otkriva ono što gotovo svaki privatnik govori kada ga to pitaju.

– Bitan je i prisan pristup. Dobar dan, kako ste, rečenica je koja opušta mnoge ljude. Ljudi su željni razgovora, a i pet minuta je dovoljno da se ponekad pojadamo jedni drugima – zaključuje Darko Frankol.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

Ako će vas put navesti ovih dana, ali i u nekoj daljoj budućnosti k ovom koprivničkom šusteru, zastanite malo u njegovoj radnji, pogledajte oko sebe, bit će vam drago jer istina je da ćete uz cipelice lutalice stare 86 godina, a koje su nas spojile s našim sugovornicima, vidjeti još neka blaga koja Frankol čuva od zaborava. I zbog kojih je ponosan što oko njega postoje ljudi koji mu toliko vjeruju i koji ga toliko poštuju da mu u ruke daju ovakva blaga.

Ako će vas život ikad dovesti u situaciju da sjednete na čašicu razgovora s nepoznatom osobom iza koje je bogat i dug život, kao što je iza Angjele Orozović, sjednite i popričajte s njom, požaliti nećete, a otići ćete prepuni dojmova i predivnih priča koje ćete pamtiti i koje će vas obogatiti. Možda ćemo vam jednom drugom prilikom prenijeti i njezine priče, ovoga puta Angjela je izričito željela da cipelice lutalice, vjenčane cipele njezine majke, budu u prvom planu, jer zaslužile su to.

Frankol, cipele

Vjenčane cipele Angjeline majke već 86 godina pričaju nevjerojatne priče ljepših vremena, Frankol: To je povijest koju treba čuvati, više na https://epodravina.hr/foto-video-vjencane-cipele-angjeline-majke-vec-86-godina-pricaju-nevjerojatne-price-ljepsih-vremena-frankol-to-je-povijest-koju-treba-cuvati-2/

Gepostet von Epodravina.hr am Sonntag, 19. Januar 2020

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

čitam...
Loading...