Što možete učiniti za 60 sekundi? Ne baš puno toga. Dodamo li adrenalin, mogući grč u želucu i strah koji vas čeka na nepoznatom cilju do kojega morate stići što je brže moguće, vjerojatno i manje. Vidite, to se vatrogasce ne pita. Neovisno o poziciji na kojoj se nalaze, što nose, rade, jedu ili gledaju, imaju najviše jednu minutu za let prema svlačionici, presvlačenje, uzimanje opreme i sjedanje u vozilo te izlazak na cestu. Dakle, kao u filmu, u našem slučaju bez stupa niz koji se spuštaju.
– Ovaj posao voliš ili ne voliš – jednostavno kaže Željko Cvrtila, voditelj smjene Javne vatrogasne postrojbe Koprivnica s čijim smo članovima proveli dio dana.
Uvjerili smo se kako ga vole. Zapravo, nije riječ o poslu, već pozivu ili načinu života. Smjene traju 12, ponekad napetih i radom ispunjenih sati tijekom kojih imaju brojne zadatke, fizičke i treninge s opremom te predavanja. I kad su doma, ne miruju, jer zvono mobitela bilo kada može pokrenuti tajmer od 15-ak minuta tijekom kojih moraju stići u vatrogasnu postaju. Pasivno dežurstvo.
– Nerijetko na terenu improviziramo. Masu događaja nismo mogli uvježbati. Ne postoji špranca po kojoj bismo riješili neki događaj – pojašnjava Cvrtila.
“Požar! Evo ga, snimit ćemo kako nešto gori.”
S obzirom na to da i najmanji detalj mora biti dobro organiziran, svaka cijev postavljena točno tamo gdje treba, zaštitna kaciga okrenuta na pravu stranu, a cipele sa željeznom kapicom povezane s posebnim odijelom koje može izdržati goleme temperature, sve ostalo itekako rade po špranci, kako kaže Cvrtila. Pa smo tako tijekom našeg posjeta bili točno usmjeravani – sad ćemo ovo, sad ono, ovako, pa onako. Organizacija, organizacija i organizacija. Glavni zapovjednik JVP-a Marijan Kicivoj i zamjenica Jasminka Jakupec dočekali su nas u uredu, objasnili kako imaju 13 vozila, 74 zaposlena od čega 30-ak radi u postrojbi, a ostali operativni vatrogasci nadziru tri županijske tvrtke. Nestrpljivi, jedva smo dočekali odlazak u radne zakutke.
Prva na redu bila je takozvana dežurana u kojoj primaju pozive građana i drugih službi s kojima surađuju. Objasnili su kako je, zovete li, ključno izreći ime i prezime, adresu te, recimo, ima li ozlijeđenih, nakon čega slijedi ranije spomenuta jurnjava do vozila.
– Od 22 do 6 sati traje noćni odmor. Ne znači da ćemo uzeti dekice i jastučiće, zaključati se i – ćorka. Imamo spavaonicu u kojoj dio smjene odmaramo, pri čemu su jedna ili dvije osobe i dalje pokraj telefona. Veću korist ostvarit ćemo ukoliko malo odmorimo, nego da svi bauljamo, pa nas kao zombije lupi intervencija – pojasnio je Cvrtila.
Naćulili smo uši, upijajući informacije o funkcioniranju postaje. Sve dok spokoj nisu prekinuli nama neobični zvukovi. Pomislili smo – požar! Evo ga, na pravome/krivome mjestu u pravo/krivo vrijeme. Uzbuđenje i strah, istovremeno. Nije bio, oglasila se stanica. Ali sad sigurno jest! Ponovno nije bio. Ovoga puta uzdrmao nas je signal dvorišnog ulaza.
– Posao vatrogasaca daleko je od zabavnog. Raditi minimalno 12 sati dnevno, istovremeno nakon posla dežurajući, u samom startu nije za svakoga. Biti dostupan na mobitelu i nakon smjene nije ni nama novinarima strana pojava tako da znamo barem kakav je taj dio posla – pomislila je Dragana.
Više od posla?
Zaključenim formalnim dijelom uputili smo se u garažu, grijanu iz jednostavna razloga – sve mora biti na radnoj temperaturi bude li potrebe za intervencijom. Inače, u 7 sati koprivnički JVP svakodnevno ima postrojavanje, pregled opreme i predaju smjene. Uslijed drugih obaveza propustili smo dio koji su nam više puta istaknuli kao vrlo, vrlo važan. Otvaranjem brojnih pretinaca na vozilima, uvjerili smo se i zašto je tome tako. Nepregledne količine nerijetko teške opreme spremno su čekale trenutak u kojemu će biti od životne važnosti. Od motornih pila i strojeva za rezanje betona, preko sjekira do malog, ali nevjerojatno važnog čekića kojim će razbiti jedno od bočnih stakala automobila i izvaditi unesrećenu osobu.
– Sve što sam vidio pokazalo mi je da je to, koliki god to već bio klišej, više od posla. Od same količine opreme koju moraju poznavati, znati je koristiti, opipati je u mraku i namjestiti je, bilo na vozilu ili na sebi pa sve do fizičke spreme koja mora biti dovoljna da nosite oko 25 kilograma svega na sebi – milijun je tu detalja i sitnica koje moraju postati dio vas i vaše rutine na razini automatizma – zapanjen kazao je Sanjin.
I da, 25 kilograma opreme stavili smo na svoja leđa, glavu, ruke, opteretili koljena. Kao da nam nije bilo dovoljno teško, ambiciozno smo pokušali spremiti se u par sekundi nakon što se aktivirao improvizirani požarni alarm, misleći kako nije teško obući se. Bili smo u krivu. Zapravo, Sanjin i Dragana pošteno su odradili svoj dio. Kasnili su za Cvrtilom svega par sekundi, dok sam ja na čuđenje našeg vođe došao valjda minutu kasnije. Oprema je “zaštekala”, tregeri se izvrnuli, a zatim i cipele izvukle iz hlača. Problem na problem. No, nesretni splet okolnosti uvijek je moguć, što je i razlog zbog kojega se jedan od vatrogasaca nije smijao mojim nedaćama, već je pomogao, potvrdivši da su takvi problemi uvijek mogući. Bilo kako bilo, jao si ga onome tko od mene zatraži pomoć.
– Koliko sam prikladan za vatrogasca dovoljno govori činjenica da bih se najvjerojatnije ugušio odmah na prvoj intervenciji. Naime, imam bradu, a brada je nespojiva s gumenom maskom koju koriste za disanje jer jednostavno ne bi „dihtala” kako treba – osvijestio je Sanjin.
Dojam je kako bi Cvrtila, sa svojih 30 godina vatrogasnog iskustva, ostao hladan i na najgori scenarij. Navikneš se, odgovorio je na upit je li nervozan prije polaska na posao. Rad ga je očeličio, spreman je na gotovo sve. Možda bismo tražili drugu smjenu da smo znali kakav je predani radnik i nadali se nekome tko bi imao manje volje podvrgavati nas pravom treningu. U punoj spremi, poput astronauta, natjerao nas je na odrađivanje zagrijavanja, nekoliko krugova kako bismo barem dijelom osjetili što vatrogasci proživljavaju.
– Znala sam i pretpostavljala da će meni osobno ovo biti izazov s obzirom na to da sam veličine metra i šumske jagode. Nisam neko mjerilo koliko je zahtjevan posao koji naši vatrogasci rade. Trčanje i hodanje u osam brojeva prevelikoj obući i gotovo isto toliko predugačkoj odjeći, definitivno nije lagano, ali mislim da sam sve izdržala stoički, pritom uživajući i zabavljajući se – ponosno je kazala Dragana.
Prošli smo najgori dio, pomislili smo, iako je Cvrtila misteriozno potvrdio kako ćemo imati još jednu vježbu, ne otkrivajući točno o čemu je riječ. Lagano se skidajući, s idejom tople kave opustili smo mišiće i krenuli u postaju. Odjednom, alarm! Ovoga puta pravi, požarni. Uskočili smo u vozilo (zbilja, pogledajte video) i krenuli prema parkiralištu s kojega je, navodno, došla dojava o zapaljenom automobilu. Izbezumljeni s upitnikom iznad glave događa li se ovo stvarno ili se oni samo šale, krenuli smo na mjesto nesreće o kojemu je informacije putem radio-stanice dojavljivao dežurni. Pobogu, kako ćemo mi, koje je izmorilo samo opremanje, pomoći? Ispostavilo se kako je riječ o lažnoj dojavi. Ili su nam tako barem rekli sa željom uvjeravanja kako smo sudjelovali u stvarnoj situaciji. Vjerovat ćemo da je stvarno netko u datom trenutku nazvao i prijavio požar. Koji se, srećom, nije dogodio.
Sigurno je kako će nam zauvijek u glavi ostati adrenalinom nabijene scene uskakanja u vozilo, drhtanja i sirene koja je odjekivala gradom dok su preplašeni građani gledali za nama.
– Iako smo doživjeli kako je to nositi 30-ak kilograma na sebi i kako je to kada u manje od minute moraš biti obučen i u vatrogasnom kamionu, spreman za teren, ne mogu si dočarati s čime se sve nose i kolika je težina njihova posla. Hrabrost koju imaju za izlazak na svaki teren ne znajući što ih čeka, ako se mene pita nije mjerljiva. Činjenica da svakim izlaskom na teren riskiraju svoj život kako bi spasili tuđi je nešto na čemu im se divim. Znam jedno, a to je da im skidam kapu jer se rijetko tko može baviti ovim pozivom i na svakome od njih to se sasvim jasno vidi – sa sigurnošću kazala je Dragana.
“Ili radiš sa srcem, ili nemoj raditi uopće.”
Obaveza spašavanja ljudi, životinja i imovine koju propisuje zakon puno je više od toga. Vatrogasac ili jesi ili nisi, nema ništa na pola, nema tu odrađivanja posla. Ili radiš sa srcem ili nemoj raditi uopće, kazala je Dragana, a mi se složili.
– Tih nekoliko sati koje smo proveli bio je vrlo mali uvid u svakodnevicu vatrogasaca, ali dovoljan da svakome postane jasno da u tom poslu nema zafrkancije. Kada zvono zazvoni, pokreće se dobro uvježbana sekvenca i svi su u kamionu za manje od minute. Meni je trebalo više od minute da navučem čizme tako da bi uz moj angažman jadni ljudi ostali bez svega u vatrenoj stihiji prije nego što bih se iskoprcao iz garaže. Priznajem da ću nakon ovog iskustva još malo više cijeniti ono što i kako naši vatrogasci rade – dodao je Sanjin.
Pišu: Marko Dedić, Dragana Pandža, Sanjin Bojić
https://www.facebook.com/epodravina/videos/1402311906612402/
