Francuske ure sa zlatnim odljevom, ure na batove, engleske ure, stolne ure, ure od keramike, velike zidne ure iz 19. stoljeća, pa iz 50-ih, 60-ih, 70-ih godina prošlog stoljeća… impresivna je to kolekcija od tisuću satova koju je Vladimir Balažinec iz Poljanca, nedaleko Ludbrega, skupio u više od 30 godina. Njegova zbirka starih ura, posebice zidnih, jedinstvena je, a najstariji izložak potječe iz 1830. godine. Izradio ju je Gustav Becker iz Freiburga, legendarni njemački proizvođač satova od 1847. do 1927. godine.
– Nijemci su bili najbolji u proizvodnji starih ura i nekad su se radile kvalitetne koje su trajale, a ne kao danas: malo nosi pa baci, pa novo. I ta ura je nekad, sjećam se kako su dedeki govorili, koštala kravu. A nekad je krava bila čudo, bila je skupa i takvu si uru nije mogao priuštiti bilo tko, nego gazda pravi, s gruntom i puno zemlje. Vure su tad bile statusni simbol, držali su ih doktori, advokati i pravi gazde. Seljaci su imali drugačije, tukle su, ali su bile siromašne, nisu bile tako lijepe – ispričao nam Vladimir.
Tu znanu uru kupio je prije 20-ak godina. Ukucan je broj na uri, otkriva Vladimir, a na internetu se može provjeriti i saznati koje je godine rađena.
– Ure mogu s velikom sigurnošću smjestiti u povijesno razdoblje kojem pripadaju. Najviše mi se sviđaju satovi iz Alt Deutsch stila, odnosno staronjemački, zatim secesijski koji su kombinacija drveta i brušenog stakla, a imam i onu bidermajer. Najvrjednijem satu je cijena viša od tisuću eura – otkrio je.
Satovi su se nekad kretali na batove, uteg je pogonio, stvarao torziju i to je bilo dovoljno da ide. A one iz 1950. godine Vladimir je osposobio, ali ne zvone, imaju samo hod.
– Vure se pokreću tako da se cajgeri podese na točno vrijeme. Tada se pokrene klatno, šetalica, a utezi pogone. Jedan uteg je za hod, odnosno za vrijeme i minute, a drugi aktivira zvonjavu, jer čekići lupaju. Odjek stvaraju posebne žice koje titraju, tako proizvode zvuk – pojašnjava.
Prijašnjih se godina do satova, kaže, dolazilo lakše, ali im je cijena bila visoka. Nabavljao ih je na buvljacima od Hrelića, Koprivnice, Varaždina, Osijeka. Donosio ih je i izvana, iz Nizozemske, Austrije, Mađarske.
– U Barču i Pečuhu bio sam nekoliko puta, jer je tamo bilo lijepih ura, bile su jeftinije nego kod nas. Redovito sam svaku nedjelju, čim je svanulo, odlazio na Hrelić da nađem svoj primjerak. Nešto sam kupio od ljudi iz Koprivnice, pa i u Međimurju. Danas je ponuda slabija. Ima trgovina gdje se ure mogu kupiti, no preskupe su, shopovi koji ih drže traže za njih paprenu cijenu. Možda su malo bolje ušminkane, malo se bolje sjaje. Ima ljudi koji će danas izdvojiti tisuću, dvije eura za uru, pa tko voli nek` izvoli – kaže.
Iako je samouk, Vladimir može popraviti svaki sat, osim onih malih ručnih. Za njih se treba posebno educirati, jer su mehanizmi sitniji i kompliciraniji. Kupljeni sat restaurira, uredi od mehanizma do drvene konstrukcije. Vlaga i crvići najveći su neprijatelj zidnih satova.
– Kupim ih u lošem stanju. Svaku je potrebno tad očistiti od hrđe, podmazati specijalnim uljima. Drvene konstrukcije iziskuju najviše vremena, jer ih restauriram. Izrađuju se od smrekovine, pa se poslije presvuku furnirom od trešnje ili hrasta. Uništim crve i dotjeram mašinu da bude ispravna. Sve sam obnavljam, i vekerice. Manje urice ne, jer za njih se mora biti pravi urar. Mnogima su nedostajali dijelovi pa sam s jedne uzeo jedan dio, s druge nešto drugo. Popravljam ih noću kad je mir, jer treba biti koncentriran. Ne volim satove na baterije nego mehaničke, oni imaju dušu, trebaju čovjeka za navijanje – otkrio je.
Ure navija s vremena na vrijeme, jer ne smije stalno mirovati, neće tad raditi, kaže. Problem mu je nedostatak prostora, ali ako bi netko sakrio i najmanju uru, kaže da bi odmah primijetio. Jer sve su mu jednako drage, ipak imaju istu namjenu.
– Ljudi su oduvijek htjeli znati kolko je vur, sad ovaj čas – kaže smijući se.
Vladimirove satove, inače, ne možete kupiti, ali ipak ih je dobilo nekoliko određenih osoba. Poklonio ih je kćerki i sinu, članovima obitelji. Jer, kako kaže, za života čovjek ipak mora nešto ostaviti iza sebe, a Vladimiru je to, s ponosom ističe, veličanstvena kolekcija starih i vrijednih ura.
