Nakon što odradimo naše osmosatne šihte na poslu, svatko od nas ima neke zanimacije kojima voli skratiti vrijeme. I dok se neki bave različitim tipovima rekreacije, neki odlaze u planine, neki peglati kartice po dućanima, naš današnji sugovornik ima nešto drugačiji hobi.
Gospodin Zdenko Petričević, inače zaposlenik koprivničke Podravke, u svoje slobodno vrijeme izrađuje zanimljive košarice od onog što bi inače završilo u smeću, a riječ je o omotima čokolada, bombona, kava i sličnih ambalaža.
S gospodinom Zdenkom susreli smo se u jednom koprivničkom ugostiteljskom objektu, a kada je iz svoje vrećice izvadio košarice, stol je ubrzo bio pun. Nescafe, Kiki bomboni, Milka čokolada, šećeri iz kafića, ništa se ne baca i sve je materijal za izradu košarica.
Simpatični Zdenko zamolio nas je na početku razgovora da odmah razriješimo nešto što mu nikako nije bilo jasno.
– Moram vas pitati, živim u Koprivnici i radim ove košarice od 1984. godine, a vi ste informaciju o meni dobili iz Zagreba, kako je to moguće – upitao nas je na samom početku.
I zaista, o njegovom hobiju pričali su nam autori novog Podravkinog murala, koji su se u vrijeme njegove izrade s gospodinom Zdenkom družili u Podravkinom mlinu. Šalimo se s njim da je nejasno je li u pitanju naša neinformiranost ili njegov loš marketing.
– Ja uopće nemam marketing, zapravo mi ne treba. Jer, marketing treba za lošu stvar, a dok imaš nešto što se ljudima sviđa onda marketing nije potreban. Ljudi nevjerojatno brzo dijele informacije međusobno – kaže nam, pa nastavlja.
– Košarice od Kiki bombona nalaze se po cijelom svijetu, od Australije, Amerike, Kanade, po cijeloj Europi. Kolegica iz Kanade je za svoje kolegice u New Yorku, San Franciscu i Seattleu uzela košarice od Kiki bombona. Tako moje košarice obiđu cijeli svijet – priča nam.
– Zanimljivo je za što sve ljudi kupuju košarice, jedna je otišla u Englesku kao vjenčani dar, a u njoj je bio ključ od Mercedesa, dok je druga otišla za prosidbu, no nažalost nikada nisam vidio te fotografije – kaže Zdenko.
Zanimalo nas je kako je uopće došao na ideju za izradu svojih košarica.
– U vrijeme bivše države kada se išlo u vojsku, tamo je uvijek netko nešto izrađivao. Puno se toga radilo od upotrijebljenih šibica, pa sam tada izrađivao Eiffelove tornjeve. Nije bilo interneta, pa smo jedni od drugih uzimali ideje i tako razvijali svoje – kaže nam i dodaje da su se nekada slične stvari radile od mekanih kutija cigareta, dok su danas te kutije uglavnom tvrdog pakovanja, pa je izrada od njih nemoguća.
– Moje veće košarice kada bi se radile s kutijama od cigareta, za jednu bi bilo potrebno oko 100 kutija. Prvo je potrebno popušiti tih 100 kutija, a onda kada se izračuna i koliko je to utrošenog novca, stvar postaje neisplativa – kaže nam.
Nakon što je prestao pušiti i samim time izgubio materijal za izradu razmišljao je s kojom bi još ambalažom mogao izrađivati košarice.
– Pokušao sam s omotom od Milka čokolade i u početku potrošio neko vrijeme na pokušaje i pogreške, dok nisam uhvatio neke svoje mjere i počeo ih tako izrađivati – govori nam i dodaje da je sada veličine korpica smanjio.
Njegov je orijentir da u košaricu stane 10 dekagrama bombona.
– Ideja mi je bila da ih ljudi mogu staviti na stol, da ne zauzimaju puno mjesta, a imaju neku svrhu, pa često služe tome da ljudi u njima drže bombone na svom stolu – opisuje nam.
Košarice su vrlo čvrste, a riječ je o potpunom eko proizvodu, jer u njihovoj izradi osim materijala kojim ih izrađuje ne koristi ništa drugo, pa čak ni ljepilo.
– Košarice se izrađuju tako da se savijaju, a onda spajaju pletenjem jedna u drugu, tako da se njena čvrstoća dobiva tim putem, a ne ljepilom – pojašnjava nam.
Kaže nam da je za izradu najmanjih košarica potrebno puno strpljenja, četiri do pet dana nakon posla i jedna pinceta. Priču o strpljenju opisuje nam na primjeru kada je u okviru svog posla išao na redovni sistematski pregled.
– Gospođa me na pregledu u sklopu psihotesta upitala imam li strpljenja na poslu, a ja sam joj rekao neka malo pričeka, jer se moje strpljenje nalazi u jakni. Uzeo sam moju najmanju košaricu napravljenu od 50 omota Kiki bombona i pokazao joj, te ju upitao što ona misli – prepričava nam kroz smijeh i dodaje kako je s pregledom odmah bio gotov.
Za izradu mu je potreban veći broj ambalaže koja bi inače završila u smeću, pa mu u pomoć priskaču prijatelji.
– Dio ambalaže uzimam iz vlastite upotrebe, a sreća je da imam veliko društvo, pa oni često skupljaju omote i donose mi ih – kaže nam.
Njegove košarice zapele su za oko i nekim predstavnicima kompanija od čijih ambalaža ih izrađuje.
– Mislim da u Podravki svaki ured ima barem jednu, a predstavnik jedne kave od čije ambalaže ih izrađujem uzeo je cijelu kutiju košarica, nije pitao za cijenu – kaže nam Zdenko i dodaje kako ipak više od 70 posto svojih košarica podijeli onima kojima se sviđaju.
Zanimalo nas je i koliko je do sada kila onog što bi inače bilo pretvoreno u smeće on pretvorio u svoje košarice.
– Uh, jako teško to mogu procijeniti. Mjesečno minimalno napravim četiri ili pet košarica, često i puno više, ali koliko je to svih ovih godina ambalaže, teško je znati – govori nam.
Za neke njegove košarice potreban je i duži period da ih izradi, jer su sačinjene od specifičnih omota.
– Često mi ljudi izvana donesu primjerice omote od čokolada, a kako te vrste nema kod nas, onda čekam da mi netko donese opet, pa ih skupljam i tako čekam da ih se nakupi dovoljan broj da mogu napraviti jedinstvenu košaricu. To zna potrajati i dosta dug period – pojašnjava nam.
Gospodin Zdenko u izradi košarica pronašao je svoju dnevnu zanimaciju, hobi koji ga opušta i čini zadovoljnim, a još kad vidi kako svi koji se susretnu s njegovim proizvodom ostanu oduševljeni, to mu daje dodatni poticaj da ih izrađuje i dalje.
Njegov kontakt nećemo objaviti, jer kako je i sam rekao, ljudi do njegovih košarica dolaze na razne načine, pa ako su vam se svidjele, raspitajte se, gospodina Zdenka u Koprivnici sigurno poznaje netko koga i vi poznajete, a upravo se tako priča o njegovim košaricama širi.
