Desetak kilometara od glavne ceste kojom brojni svakodnevno voze od Koprivnice prema Križevcima smjestilo se malo naselje Vrhovac Sokolovački na koje smo “naletjeli” u potrazi za sugovornicima koji u današnja vremena nemaju riješen pristup pitkoj vodi.
Svega nekoliko metara iza table s imenom naselja naišli smo na ogromno, zeleno, moderno spremište od 200 kvadrata prepuno bala sijena, a u dvorištu preko puta šatora vrijednog gazdu Željka koji nam se odmah prilikom pozdrava pohvalio kako je nakon 20 godina svakodnevne muke oko napajanja stoke svoj problem uspio zauvijek riješiti.
Željko Gojković nositelj je obiteljskog gospodarstva koje se bavi uzgojem bikova i junica.
– U ovom sam poslu duže od 20 godina, a puna dva desetljeća uzgajali smo stoku bez priključka vode. Vodovod ovdje nije prošao, a pitanje kada će i hoće li uopće proći. Bunari su nam presušili pa smo se morali snalaziti, a pitanje vode rješavali smo tako da bi gotovo svakodnevno odlazili na potok. Dovozili bismo po 2500 litara što bi nam potrajalo oko dva dana, a onda opet put potoka – priča Željko koji u svojoj staji uzgaja 15 bikova i desetak krava.
– S potoka smo vozili vodu, ali znate kakva je ta bila, prljava i topla, što je za stoku često znalo biti katastrofa. Dnevno su nam po grlu trebale dvije jupolske kante vode. Osim krava i bikova uzgajamo teliće i svinje, a i oni nisu trošili puno manje količine – dodaje gazda Željko.
Priča nam da su nekad imali dva bunara, jedan koji su koristili za životinje, a drugi je do nedavno koristio za kuću, no i tu su se javljali problemi.
– Dođeš doma, hoćeš se okupati, a nema dovoljno vode jer se netko drugi okupao ili istuširao prije tebe i potrošio dnevnu količinu za koju nikada nisi znao kolika je točno. Iz tog smo se razloga nedavno odlučili na novu investiciju i riješili jednim udarcem dvije muhe, osigurali si vodu za životinje i domaćinstvo – kaže Željko.
Zahtjevni radovi trajali mjesec dana
Radovi na iskapanju i postavljanju vodovodnog sistema potrajali su oko mjesec i pol dana. Kopalo se na ukupnoj dužini od 250 metara.
– Angažirali smo rašljara koji je garantirao da u podnožju našeg imanja, na udaljenosti od 250 metara od kuće, ima vode i zbilja je ispalo da je u pravu. Našao je vodu na dubini od osam metara koja bi trebala biti dovoljna za popriličan broj godina unaprijed. Investicija je zbog udaljenosti, odnosno savladavanja uspona zbog kojeg smo morali ugraditi jaču pumpu od 15 bara, koštala 45 tisuća kuna. Srećom je ove godine cijena junetine porasla pa smo, kako bi zatvorili novčanu konstrukciju, prodali četiri bika, dok bi godinu ranije morali prodati njih možda i šest za ostvariti ovakav projekt – veli zadovoljan Željko.
Iako se ljudi sve češće ostavljaju stočarstva, Željko je uporan u svom poslu, no s godinama se preorijentirao na isplativiju vrstu uzgoja.
– Nisam osjetio neke prevelike minuse. Nekad smo uzgajali krave za mlijeko, a kad je meso postalo isplativije, jednostavno smo se prebacili na tu vrstu uzgoja. Imamo konstantu u broju grla, uzgajamo isključivo simentalsku pasminu. Teliće ne kupujemo nego uzgajamo svoje, ako ih bude previše ženskih, onda ih mijenjamo za muške koje opet tovimo dok ne izrastu u bikove spremne za klanje. Držimo broj grla već godinama i ne planiramo smanjivati – kazao nam je.
Važno je naći ozbiljnog kupca
Otkriva da meso prodaje stalnom kupcu, jednom mesaru pored Šibenika i jednom iz Zagreba.
– Najbitnije u tom poslu je naći ozbiljnog kupca, tko ga nije našao taj je propao. Naša dva dugogodišnja kupca su takva, ozbiljni i veliki gazde koji uredno plaćaju, a što je nama garancija i poticaj za nastavak uzgoja – kaže Željko te dodaje da je isplata najbitnija jer stočar godinu dana hrani životinju i ima konstantna ulaganja, a jednom godišnje za nju dobije novce.
– Znate koliko pojedu ti bikovi, treba im silaže na tone, potroše čuda, silos od 50 metara dužine i šest širine smažu po sezoni. Srećom, imamo na raspolaganju i 20 rali pašnjaka, dio je naš, a dio imamo u zakupu pa preko ljeta nemamo prevelike brige s prehranom. Krave ujutro odu na pašu, legnu negdje u hlad kad im je prevruće. Ne mogu pobjeći jer ih električni pastir drži na okupu preko dana. Kad dođe večer, ogladne i ožedne pa se vraćaju u štalu. Same znaju svoj termin, njihov unutarnji sat im veli kad moraju natrag, znaju gdje su im pojilice i jednostavno dođu nazad – ispričao nam je Gojković koji je svoje imanje sagradio isključivo vlastitim sredstvima, a sad kada je riješio ovu veliku brigu oko vode dobio je dodatno vjetar u leđa za nastavak obiteljskog biznisa.
