Ali mi se dogodilo da me jedan drugi profesor, ne samo izbacio van, jer mu tratim dragocjeno vrijeme već i optužio da sam i špijun i da sam možda ozvučen. Samo zato što su me zanimali njegovi znanstveni radovi. Zato sam naivan i zelen poslao e-mail profesoru u Ameriku.
Koliko puta ste drhtali pred profesorom čekajući ispit. Ili samo tražeći neku informaciju. Imam dobrih iskustva, primjerice profesor i dekan PMF-a dr. Feletar je uvijek bio raspoloživ za razgovor sa mnom još kad sam bio student. Ali mi se dogodilo da me jedan drugi profesor, ne samo izbacio van, jer mu tratim dragocjeno vrijeme već i optužio da sam i špijun i da sam možda ozvučen. Samo zato što su me zanimali njegovi znanstveni radovi. Zato sam naivan i zelen poslao e-mail profesoru u Ameriku. Pročitao sam jednu njegovu stručnu knjigu koja je u meni tada uvela nove koncepte razmišljanja i shvaćanja živog svijeta. Čovjek je svjetski faca, vodeći znanstvenik u svom polju i svejedno, odgovorio mi je već drugi dan – skoro cijelu A4 stranicu. Dao mi je gomilu savjeta i kontakata te poželio sreću u znanstvenom radu. Već sam tad posumnjao da te ne čini velikim samo znanstvena inteligencija, već i ona socijalna, emotivna.
Na Madagaskaru smo htjeli upoznati jednu slavnu američku znanstvenicu – Patriciu Wright. Postala je zvučno ime po otkriću vrlo rijetke vrste lemura, a s vremenom je otkrila još jedan talent – menadžerske podobnosti. Pomogla je stoga da se na mjestu otkrića vrste osnuje, ni više ni manje, nego pravi nacionalni park (NP Ranomafana) te je dovukla milijunske sponzore. Danas je alfa i omega ovog parka čije ime znaju i turisti i lokalci. Nemamo sreće, objasniše nam u biološkoj stanici kad smo pitali za nju po dolasku u taj park. Naime, bila je tad u Americi, ali da će uskoro doći. Ništa strašno, pomislili smo, to nam je ionako bilo usput. Ostali smo desetak dana, uživali, ali i uspjeli trasirati put do velikog slapa.
Zadnju večer smo u ulazu u park dogovarali prijevoz za nastavak ekspedicije kadli se skupila poveća masa ljudi blizu nas. Uskoro se iz nadolazećeg oblaka prašine uz cestu iskobeljao terenac koji je kao magnet privukao gomilu. Od istegnutih vratova nismo vidjeli što se dešavalo, no nije nas niti pravo zanimalo, baš smo bili u nekako „sjedim i ne razmišljam“ fazi. I nakon kojih pet minuta se iz opsade probila crnokosa žena zrele dobi. „Ja sam Patricia Wright“ predstavila se uljudno (malo zgužvana, ali čista). „Čula sam da ste me tražili“ govorila je dok smo je mi u razdrljenoj i prljavoj terenskoj odjeći gledali začuđeno. Ispričala se da je večeras umorna, ali da nas već iduće jutro poziva na teren. Zamucali smo da mi to jutro već odlazimo, a namršteno čelo je odavalo kratko, ali intenzivno mozganje. „Dobro onda, pozivam vas na večeru pa ćemo sve srediti još danas“.
Nevjerojatno, jedna od najvećih znanstvenih faca u svijetu, nikad čula za nas nije, a nakon tri dana puta je svejedno. I tako smo cijelu divno toplu afričku večer pričali, a ja sam se tu i tamo sjetio nekih naših profesora. I stvarno došao do zaključka – uistinu pravi znanstvenici i općenito ljudi nisu samo gola analitika, već i ljudskost, suosjećajnost, empatija…