Gordana Špoljar Andrašić koprivnička je slikarica rođena 1965. godine u Molvama. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je povijest umjetnosti i etnologiju. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu…
Mnogi smatraju da je čovjek predodređen za ono što radi, posebno kada je u pitanju umjetnost, da taj spoj talenta i ustrajan rad stvaraju velike umjetnike i djela. Kako se kod Vas rodila ta ljubav prema umjetnosti?
Mislim da je teško dati jednoznačan odgovor na pitanje je li čovjek unaprijed predodređen za neko zanimanje ili bavljenje određenom vrstom posla. U formiranju same ličnosti ili osobnosti, mogu biti uključeni brojni faktori koji idu od genetskog nasljeđa, odgoja, određenih okolnosti, ali i poticaja koji vam netko može pružiti. Naravno, da vam bez ustrajnog i upornog rada, ali i stalnog rada na sebi, slabo vrijedi sav talenat koji ste dobili po rođenju. Ne znam koliko se čega poklopilo u mom slučaju, valjda nešto talenta, odrastanje uz oca, profesora likovne kulture i samog umjetnika, kasnije, studij povijesti umjetnosti, uvijek prisutna potreba da nešto naslikam, nacrtam i to je to!
Koje teme dominiraju vašim djelima, gdje crpite inspiraciju?
Svaki umjetnik kroz svoj opus izražava vlastito razumijevanje i proživljavanje svijeta i prostora oko sebe. Ljudi se mijenjaju pa tako i umjetnici. Upijamo nove spoznaje, osvješćujemo ono što nam možda prije nije bio prioritet, za sve to nam je potreban određeni angažman, bilo da se radi o odlasku u kazalište, na koncert, u kino, muzej ili galeriju. Sve nas to obogaćuje, širi naše horizonte, a sukladno tome, izraziti ćemo se u tehnici i na način koji nam se u određenom trenutku čini najprikladniji. Kada se osvrnem na proteklih tridesetak godina bavljenja slikarstvom bilo je tu aktova, žena, stabala, kristološki ciklus, anđeli, ciklus bijelih slika i prostorne instalacije.
Od kuda anđeli kao motivi vaših djela, što Vas je potaknulo da ih ovjekovječite?
Anđeli su se pojavili kao metafora svega dobroga i čovječnoga što se skriva duboko u nama. Oni bi nas trebali potaknuti da otvorimo svoja srca i unesemo u svoj, ali i živote drugih, dobrotu, spokoj, nadu, radost, plemenitost i sve one vrline koje nas ispunjavaju i čine boljima i vrednijima.
Jedno tipično pitanje – gdje ste do sada imali sve izložbe i koliko ih je bilo? Koja Vam se posebno urezala u pamćenje, dojmila Vas se?
Do sada sam imala pedeset i osam samostalnih izložbi, upravo izbrojano, haha, održanih u renomiranim galerijskim prostorima u Hrvatskoj i izvan nje. Spomenula bih izložbe priređene u Austriji, npr. u Grazu, u Landhaus galeriji u Klagenfurtu, St. Georgenu am Langsee, u Galeriji Filodrammatica u Rijeci, Maloj galeriji u Poreču, u Nikšićkoj galeriji „Ilija Šobajić“ ,Somborskoj galeriji „Laza Kostić“, u zagrebačkim galerijama „Vladimir Filakovac“, Badrov, Lado, u Galerija Koprivnica, u Zlatom Ajngelu u Varaždinu, u Turcheimu u Francuskoj itd. Ako moram naglasiti koje izložbe su me se posebno dojmile, onda tu svakako ubrajam izložbe u Palo Alto i San Franciscu u Kaliforniji, izložbu održanu u koprivničkoj Sinagogi, zatim u Abbaye d’alspach, u francuskom gradu Kaysersbergu i posljednju izložbu održanu u Galeriji grada Koprivnice u kojoj je promovirana i umjetnička knjiga posvećena radovima iz ciklusa „Memorabiliar“.
Poznato je da je i Vaš suprug Ivan Andrašić naš cijenjeni umjetnik. Je li vas ta ljubav prema slikarstvu spojila?
Ima nešto u tome!
S obzirom na to da ste oboje umjetnici, nadopunjavate li u tom smislu jedan drugoga? Ili su vaši stilovi i motivi pa i pogled na umjetnost možda skroz drugačiji.
Mislim da je najvažnije da jedno drugog podržavamo u onome što radimo, posebno se to odnosi na sve one nevidljive pripreme koje su potrebne da bi se neka izložba priredila. Puno energije treba potrošiti na razne popratne sadržaje kao što su sama organizacija izložbi, prijevoz radova, vraćanje radova, pripreme i tiskanje kataloga, marketing, angažiranje likovnih kritičara, prijevodi na strani jezik, catering za izložbu i još dosta poslova tehničke naravi. Tu je naravno jako važna međusobna podrška.
Bilo bi neobično kada bismo imali potpuno iste poglede ili stilove umjetničkog izražavanja. Svaki čovjek, a pogotovo umjetnik mora imati neku svoju osobnost, a ona je ta koja mu omogućava da kroz svoj opus izražava vlastito razumijevanje i proživljavanje svijeta i prostora oko sebe. Kako mi svojim odlukama kroz umjetnost pridonosimo svijetu, možda je to ono, po čemu se razlikujemo.
8. Kakva je likovna scena u Koprivnici?
Naravno da bi uvijek moglo biti bolje, ali s obzirom na cjelokupnu situaciju u našoj zemlji i stavljanje kulture na posljednje mjesto u hijerarhiji vrijednosti, još se događa dosta pozitivnih stvari. Alternativna likovna scena, koja dovodi, potiče i omogućava mladim umjetnicima izraziti svoja razmišljanja i preokupacije jako je bitna.
Prema Vašem mišljenju, je li grad Koprivnica poželjno mjesto za život, za razviti karijeru, osnovati obitelj, je li to grad po mjeri svakog čovjeka? Biste li što mijenjali?
Čovjek se uvijek pita da li je izabrao dobro mjesto za život, može li tu ostvariti svoj puni potencijal ili postoji neko mjesto gdje bi mu bilo bolje. Teško je odgovoriti na takvo pitanje, smatram da je to stvar kompromisa. Koprivnica je po svojoj veličini grad po mjeri čovjeka, sve vam je blizu, sve možete brzo obaviti, relativno je mirno itd. Vidjela sam dosta gradova u svijetu veličinom sličnih Koprivnici i mislim da bi grad kao takav trebao zadrži svoje specifičnosti i povijesna nasljeđa. To ne znači da sve treba biti isto kao prije stotinjak godina, ali treba voditi računa da se naslijeđene vrijednosti ne uništavaju brzo poteznim odlukama. Uz sve tehničke blagodati, treba misliti i o smanjenju svjetlosnog i zvučnog zagađenja, manje betona, a više zelenih površina, uglavnom briga o ekološkim pitanjima.
A kakvi su Podravci kad je riječ o umjetnosti, kakva su publika?
Publiku uvijek treba educirati, poticati ju na konzumiranje umjetnosti, bitno je ako vam netko kaže da je nešto doživio i osjetio. Potaknuti nekoga na razmišljanje jako je važno, to znači da ste preko svojih djela uspostavili komunikaciju.
Imate li vremena za hobije, čime se još volite baviti?
Ne znam da li to spada u hobi, ali volim preuređivati prostor i namještaj, izrađivati predmete od žice, raditi s djecom na likovnim radionicama, boraviti u prirodi, šetati psa Otisa, brinuti se o mačkama, Oliveru i Lilly, ići na rekreaciju, čitati knjige, posjećivati galerije i muzeje, ići na koncerte, eksperimentirati u kuhinji, putovati…
Poznata ste kao žena s prepoznatljivim smislom za modu koja kombinira često nespojivo. Povezujete li likovni izričaj s modnim ili su to za Vas potpuno odvojene kategorije?
Estetika, kreativnost, inovativnost su mi oduvijek bile važne u svemu. Nastojim postići određenu ravnotežu, u umjetnosti nazvano pravilo zlatnog reza.
Pretpostavljam, da biste lijepo izgledali ne trebate nositi skupocjene i markirane odjevne predmete, najbolje je kad nešto jeftino kupite i dobro iskombinirate, a sreća je i ako imate dvije kćerke ili godinama nosite isti konfekcijski broj, otvorite ormar i kao da ste na buvljaku!
Kad govorimo o Vašoj budućnosti, gdje se vidite za primjerice, desetak godina? Kakvi su Vam planovi?
Prema sadašnjem ubrzanom prolazu vremena, vidim da će idućih desetak godina proći u trenu, čovjek ne stigne ni pošteno planirati!
