Nakon kupanja je otvoreno progovorio o svojim zubima. Nisam se do tada usudio otvoreno gledati njegovo groblje u ustima – što iz pristojnosti i što iz jeze, ali sada sam morao. Doista je bilo grozno, na pamet su mi padali Vukovar, Staljingrad.
Milijarde dolara, kuna, eura i novaca ostalih valuta redovito kapa u blagajne kozmetičara, plastičnih kirurga i ostalih čarobnjaka za ljepotu širem svijeta. Bolje rečeno slijeva se kao Dunav ili Nijagara. Ja više volim blato na terenu nego skupu obleku i previše našminkane cure, ali to je dakako osobna stvar…
Ipak, ima dakako podloge u tom uljepšavanju. Nije mi trebalo dugo da to shvatim na Madagaskaru. Gledajući ljude ne možeš, a da ne uočiš i zube. Ili ono što je od njih ostalo. Crni vulkanski krateri, odlomljene sante leda, pougljenjeno zgarište poslije požara – sve to čovjeku pada na pamet dok nelagodno priča s drugom osobom. Tek tada uvidjeh koliko dobar posao rade naši zubari. Ova zubna nesreća ne bira – od prosjaka na cesti, policajaca pa do sveučilišnih profesora i gradonačelnika.
U jednom mirnom gradiću na obali Indijskog oceana Madagaskara upoznah jednog dečka. Motao se oko naše proste kućice, željan da nauči koju englesku riječ više. Nisam mu zapamtio ime, ali to nije bilo ni važno. Jednom smo ga Olja i ja upitali za put do plaže. Nema problema, pokazat ću vam put. Nije to rijedak slučaj da se odmah ljudi ponude kao vodiči, da zarade koju kunu. Bili smo već na kraju dvomjesečne ekspedicije i umorni, bez volje za nekim cjenkanjem i uvjeravanjem da se sami znamo snaći. Dečko je bio pristojan, hodao nešto podalje od nas. Nisam mogao odoljeti, a da ne pomislim što je ponosan u našem društvu – eto s bijelcima.
Nakon kupanja je otvoreno progovorio o svojim zubima. Nisam se do tada usudio otvoreno gledati njegovo groblje u ustima – što iz pristojnosti i što iz jeze, ali sada sam morao. Doista je bilo grozno, na pamet su mi padali Vukovar, Staljingrad.
Dečko ima možda osamnaest godina, a zbog toga su mu zatvorena vrata. „Htio bih postati policajac“ izustio je sa žarom u očima. Pitao me je sramežljivo bih li mu mogao dati nešto novaca za operaciju. I da sam htio, nisam mu mogao dati jer nisam imao sa sobom novce – a to je i uvijek dobar izgovor za prosjake, ulične trgovce i cijelu vojsku magneta za moj novčanik. To je i dobra kočnica od nepromišljenih kupovina i ulaganja. Tako sam i sada odgovorio da nemam novaca pri sebi, a i da smo skoro sve potrošili jer da smo na kraju puta, ostavljajući si dosta vremena da promislim. Nije previše navaljivao. Pred odlazak mi je dao broj bankovnog računa.
Sada mi je žao ko psu. Možda bi me prevario, možda bi mi se smijalo cijelo selo, a možda sam imao šanse nekome promijeniti cijeli život. Iznos je bio oko sto kuna.