23.5 C
Koprivnica
Nedjelja, 19. svibnja 2024.
No menu items!
- Oglasni prostor -
- Oglasni prostor -

INTERVJU Ivo Čičin-Mašansker: Nekad su se u mesnicama s nogu jele hrenovke i kobasice, a pivo se pilo rijetko
I

Ne propustite

Ivo Čičin-Mašansker1. Dobitnik ste Nagrade za životno djelo Grada Koprivnice i u novinarstvu ste gotovo 60 godina. Što se od tada promijenilo u novinarstvu?

Organizirano sam, uz mjesečni honorar kao gimnazijalac u dva završna razreda gimnazije, u Glasu Podravine radio od kraja 1959. godine do jeseni 1961. U Glasu je brutto honorar iznosio 10.000 dinara, a nakon poreza od 13 posto, to je bilo 8700, dovoljno za mjesečni abonman u menzi Pod pikom, kupnju cipela i malo mladalačkih tulumarenja. Danas? Hm, preskočimo to.

A prve tekstove pisao sam već 1957. godine, s 15 godina, što se po retku plaćalo 5 dinara.

Spomenuli ste Nagradu za životno djelo. To životno djelo čini mozaik uskoro 60 godina u koprivničkom i hrvatskom novinarstvu. To su i prvi dočeci novih godina na trgu i biciklijada i fašenkarenja, prvi majevi, vođenja bezbrojnih tribina, priredaba, javnih spektakala, rad na radiju, na televiziji u ratno vrijeme, a ima toga još.

I sad, kako uopće reći što se promijenilo u novinarstvu, kad ga ja promatram razvojno. Kao profesiju koja se razvijala, koja je bila cijenjena, poštovana, kada su nam ljudi uglavnom bili prijatelji, pa do današanjih (tehničkih većih, pa i nesagledivih mogućnosti) usuđujem se reći, zastranjivanja, senzacionalizma, lažnog moraliziranja i ”znalačkog” dijeljenja lekcija i o velikim, državnim stvarima, nauku, vjeri, pa, oprostite, i modi.

Promijenilo se to da danas uglavnom ne možeš biti novinar ako nemaš fakultet, a nitko ne pita znaš li pisati, nitko se niti ne trudi usmjeriti i ispravljati, a ako nisi po volji gazdi letiš k’o golubek.

Posao je nekad bio siguran, iako ni tada nije bilo lako doći do njega. A novinarstvo je i tada, kao i danas, moglo biti odskočna daska za ambiciozne. U to vrijeme je za nas i Bjelovarčane turizam bio samo Šoderica, manje više smo živjeli u sadašnjosti i svakodnevnim brigama. Za prošlost nije bilo vremena, budućnost je zahtijevala,osim snova, i rad, pa je jedini vitez za kojeg smo, zbog čitanja školske lektire znali, bio Don Kihot. Sanjajući bolji svijet, to smo i ostali – Don Kihoti koji se bore s vjetrenjačama. Eto, to se promijenilo.

2. Kakva je Koprivnica bila nekad, a kakva je sad?

Koprivnica je nekad bila mala u tadašnjim populacijskim brojkama, a mala je i danas. Gradić se nekad razvijao, gradilo se, otvaralo se pogona i pogona, ljudi su stigli raditi i u tvornicama i u polju. Danas skoro pa da ne rade ni u tvornici, ni u polju. Gostionica i restorana bilo je malo, ali su bili s ambijentom – nezaboravnim ambijentom.

Prenoćište i restoran Kalnik na mjestu gdje je sada DM, oficirski dom s terasom preko puta Veleučilišta, gostionica Grahovčina pokraj muzeja, a ranije je muzej bio zgrada suda, Slavenova gostionica s nadaleko poznatom terasom i nadaleko poznatim Tomašekovim ili Martinuševim ćevapčićima i ostalim specijalitetima s roštilja. Sladoled kod Zilfija održao se do današnjih dana, Wenerovih slastičarnica (tamo gdje je Ghetaldus i na trgu) više nema, ali u mesnicama se moglo s nogu pojesti hrenovke, kobasice i safalade. Ne možete si ni predočiti kako je to bilo slasno. I nikoga nije bilo stid jesti na taj način. I gosponi i drugovi su izlazili iz tih prostora ližući zamašćene prste. Alaj su jeli naši stari!

Pivo se pilo rijetko. Bilo je zagrebačko s porculanskim zatvaračima. Gemišti su bili piće broj jedan. Dva u osam (dva deci radajnera u osam deci vina). Od bezalkoholnog, cocta je bila broj jedan. Vjerujte mi, s drugačijim okusom nego je to danas. Boljim. Rum se bolje ”sljubio” s onom coctom.

Malo je bilo automobila (Vidovićev taksi, Bartolčev auto, Halambek, Tkalčec i još poneki s motociklima), ali nije baš bilo asflata, pa se barem prašilo za njima. Za dobrim se konjem…

Od Basaričekove do kolodvora (današnja Meštrovićeva), bio je klanac. Povišenim dijelom s desne strane išli su pješaci, lijevo su bila polja kukuruza, a kroz blato i prašinu probijale su se zaprege i poneki auto. Ići tuda noću, a nije bilo rasvjete, jasno, bila je avantura. A moralo se, jer su se nasuprot željezničke u slastičarskoj baraci prodavale čokoladice sa sličicama nogometaša otisnutih u zelenkastoj boji.

Na nogometu, igralištu pokraj Podravke okruženom bačvama sa zapada i juga iza Kanižajeva vrta, kukuruzom na istoku te klancem na sjeveru, i rukometu kod stare gimnazije, i po prašini i blatu ljudi su s misa izravno išli na utakmice, bilo je više ljudi nego danas. Motoutrke, pa kasnije i karting, odvijale su se ulicama grada, spidvej na stadionu, a biciklističke utrke oko parka.

Za kino Velebit tražila se karta više, preprodavačima (”tapkarošima”) su cvjetale ruže, a za neke filmove čekalo se od ranoga jutra za kupnju karata u pretprodaji za predstave toga dana. Osobito su bile tražene karte za kaubojske filmove, a na projekciji filmova s meksičkom glazbom (Jedan dan život – Mama Huanita iz 1950., Viva Zapata iz 1952.) cijela sala je plakala.

Ako mislite da je sve to bila idila, varate se, jer priče starijih o Koprivnici između dva ”ona” rata govore o još mirnijem životu, bačvici piva na stolu u gostionici gdje je sada Orinoco. Jedino su goričke priče preživjele stoljeće i ostale iste. Ali to nije moj fah.

3. Otkako ste u mirovini, aktivni ste kao urednik portala Rukometnog kluba Podravka te na portalu Koprivnica.net gdje objavljujete kolumnu Otvorene gradske karte. Što za vas znači ta suradnja?

Posao u klubu, dnevni je posao, jer sam, barem za sada, u Upravnom odboru Rukometnog kluba Podravka, pa je koordinacija s kancelarijom kluba dnevna. Osim toga, već niz godina, da ne velim desetljeća, putujem na utakmice koje Podravka Vegeta igra u Hrvatskoj i inozemstvu i izvještavam s njih ne samo za portal, već pomažem i drugim medijima. Točno je da sam u mirovini, punih šest godina. Mada ne znam što to znači biti u mirovini. ”Strašno” sam hendikepiran, nemam gorice da ih špricam ”tri dana prije blage kiše”. Nemam vremena za njih, špricat ću rajske gorice u paklenim mukama.

Suradnja u Koprivnica.netu mi znači. Niste valjda mislili da ću reći suprotno?! Možda je shvaćam preozbiljno, pa se nastojim držati rokova koje sam si sam zadao. Puno je, naime, zgodnih materijala koji bi se mogli čitati. Primjerice, 750 Kopriva objavljenih u Večernjem, prije toga 15-ak humorističnih priloga iz feferonskog ugla, 52 Pisma iz Koprivnice i 52 Podravska feferona objavljena u Vjesniku 70-ih i 80-ih, 50-ak ”trgovačkih” zapisa Zašto se (ne)volimo u listu Izvor kod urednika pokojnog Caka Bratkovića i tako dalje. To su planirane knjige, ali, tko uopće ima interes za takvo što?

Izdao sam knjigu fotografija, koja me je koštala, bez obzira na brojnu pripomoć. Slab sam trgovac, a love nema. Neću govoriti o honorarima, da ne povrijedim one koji mi još dopuštaju da pišem. Navodno je zbog nedostatka novca moja kolumna Otvorene gradske karte izbačena iz najstarijeg lokalnog tjednika. Izbačena je rubrika fotografija sporta u povijesti. Čudno, nitko nije pitao, možeš li to pisati badava? Makar čisto iz rekreacije i turizma. Tu je korektan bio Podravski list, gdje sam u počecima bio i urednik i odakle sam ispario u (lošu) mirovinu, baš kakve su i (pod)cijenjene novinarske plaće.

4. Kakve su reakcije čitatelja na vašu kolumnu Otvorene gradske karte te rubrike Slike iz prošlosti i Sportsku nostalgiju?

Otvorene gradske karte imaju čitatelje, to znam. Iz susjedne sobe supruga Slavica je prva koja mi pronađe sedam do 10 grešaka, pa onda pod šifrom ulazim u ”pozadinu” portala i ispravim. Ponekad stigne sms ili priznanje od kolega. Ima ih i koji prestaju čitati iz prosvjednih razloga. Smeta ih ako imam suprotno mišljenje od njih o vjeri, turizmu, politici, a naturaju mi svoje! A zapravo, te Karte su bezazlene. Nimalo otrova, tek prikrivene ironije. Takva su vremena. Iako, ne odustajem ni danas od osjećaja da je nogometaš Davor Vugrinec trebao igrati u ovoj Slavenovoj postavi, ili osjećaja da biciklistima nije mjesto na nogostupima, niti na pješačkim prijelazima. Ili pak osjećaja da je netko s valom državnih inspekcija naprosto želio ugasiti koprivnički, a time bome i hrvatski, ženski rukomet. Samo njega, uz ”asistenciju” ”domaćih izdajnika” i silnih poslužitelja u poslovanju (usluge računovodstva, putnih naloga itd. radile su firmine službe) koji nisu na vrijeme upozorili da je mjera prevršena. Nećete vjerovati, na poneko upozorenje, mahnulo se ”odozgo” rukom i reklo: Pusti to, bu se sredilo. Bome se sredilo! I te kako!

Slike iz prošlosti imaju tu i tamo odjeka, bilo je i slučajeva da su građani dali fotografije, koje sam objavio, uvijek naznačivši autora ako je poznat.

Ali, oni koji bi se mogli naći na slikama i u tekstovima, dakle moja generacija, kad me sretnu pitaju me uglavnom: ”Kaj je s tobom, jesi ti živ, nigdje te nema”. Kad ih uputim što sve živ i pomalo zdrav radim, gledaju me blijedo. Ne prate oni što se objavljuje na internetu. Jer, budimo si jasni, naše stranice ipak više čitaju mladi, a njih, pak, ne mogu tvrditi, ali mislim, baš i ne zanima kako je prije izgledala ulica po kojoj stupaju, ili tko su bili Ivan Kušek, Vinko Zember, Ivan Levačić, Pipa Povijač, Pavle Gaži, Štef Kapusta ili Ivo Čičin-Mašansker. Ne zanima svakog sve. Kao što mene uopće ne zanima hokej. Ne znam zašto, ali ne mogu si pomoći. Ali, sve ostaje za povijest jednoga grada i kraja, pasalo nekome ili ne pasalo moje pisanje. S distance će biti drugačije.

5. Vlasnik ste više od 20 tisuća crnobijelih fotografija, koje svjedoče o minulom vremenu. Planirate li ih kome pokloniti ili ćete ih ostaviti u nasljedstvo svojoj djeci?

Nisu to sve fotografije. Imam koju tisuću, ali ne samo mojih fotosa, već i sačuvanih od propadanja. Kad su već propadale razne redakcije, da ne propadne i materijal. Podatak se odnosi na crno-bijele i kolor negative, čiji sam uglavnom autor, vlasnik previše moćno zvuči, ali nisu nikada prebrojani, već je to podatak od oka. Nisu skenirani ni kolor filmovi, to je tek u planu.

Planirao sam svašta, ali izrodila se tek jedna knjiga fotografija, Koprivnica, te suradnja u drugim knjigama i četiri samostalne izložbe (Koprivnica, Čakovec, Samobor, Đurđevac) i nekoliko skupnih.

Ovo pitanje o nasljedstvu je podsjetnik da bih možda trebao napisati oporuku? Pa ja imam tek 71 godinu, kaj je vama?! No, šalu na stranu! Muzej grada dobio je nekih 50.000 skeniranih fotosa pohranjenih na disku. Originalni negativi su doma, kao i sve drugo. Ne stignem ni sam sve obraditi, a kamoli bi to mogao netko drugi, mlađi, uz dnevne poslove. Velite, djeci da ostavim?

Nismo ni spominjali, ali vrlo je vrijedna arhiva sačuvanih izrezaka i ostalog, pa ću iznijeti i te podatke. U 42 fascikla pohranjeni su skoro svi moji članci objavljivani u Vjesniku, Večernjem listu, Jutarnjem listu, drugih desetak glasila, a suradnja u Glasu Podravine od prvih dana je skinuta tj. izdvojena u foldere s digitalizirane građe koprivničke Knjižnice i čitaonice Frana Galovića. Uz to, u 12 ”jačih” fascikala pohranjene su fotografije.

Trenutno, u dvije velike kutije na ormarima na red čekaju nerazvrstani materijali, dokumentacija, svojevrsna kronologija ne samo mojeg posla, već i stvaranja pojedinih listova, humorističkog lista Feferon, primjerice, pisma poznatih i nepoznatih, uznemirujuća i osvetnička.

Jedan naš sugrađanin napisao je stotine dopisnica s uvredljivim sadržajem. Ni policija, ni odvjetništvo, nisu smatrali da to treba istražiti, pa sam dokaze ostavio u odvjetništvu, a imam tek dvadesetak sačuvanih bljezgarija. Zašto sve to? Pa, nisam valjda bio na desnoj liniji. No, čovjek je umro, pa nema toga više. Danas bi bila druga priča, tvrdim.

Bit svega je možda ipak u ovome. U kući u Basaričekovoj ulici broj 12, gdje sam živio s drugim roditeljima koji su me posinili, s obitelji Mašansker, u kuhinji u kredencu u ladici lijevo bili su sačuvani šarafići, čavlići, ravni i izvijani, razni metalni dijelovi, žice. Ništa se nije bacalo. Pa danas i ja imam jednu ladicu šarafića i čavlića, ravnih i izvijanih, ništa ne bacam, a onda i cijelu već spomenutu arhivu. Jer, ništa upotrebljivo ne bacam. I kad vam se čini da je sve to suvišno, dođe kustos i moli za materijale su izložbu Susreta i Simetrala. I onda ja to dam. Jer imam. Osim čavlića, i štošta drugo. Kao što cirkuliraju za razne potrebe i uokvirene fotografije s mojih izložbi u spomenutim gradovima.

Sve u svemu, ljude uglavnom fascinira količina, fasciniraju brojke, ali vrijednije od tisuća brojki je sadržaj. Kako danas stojimo s čitanjem, bojim se da će sadržaj pričekati koje stoljeće da ga otkriju neki novi istražitelji.

Danas sve traje sat, minutu čak, možda dan, sve je sms život, ljudi bezglavo jure ili lutaju s mobitelom na uhu ili tipkajući u hodu, pa onda, molim, vas, kome smo mi važni?!

Čestitam na malom jubileju. Vaših-naših pet godina portala kap je u moru. Uživajte u obljetnici ovog trenutka, jer zaborav je, nažalost, brz. Imao sam takvih obljetnica sijaset, ali i isto toliko zaborava. Sve se to uklapa u mozaik života. Prvih sto godina je najteže.

Facebook komentari / dostupni ukoliko ste prijavljeni na svoj FB profil (Komentiranjem prihvaćate naše uvjete korištenja).

Ne propustite

- Oglasni prostor -
- Oglasni prostor -

Najnovije

Lice godine Sjeverozapadne Hrvatske

FOTO Mlada Rebeka Vidić stala je pred naš objektiv i otkrila sve čari modelinga: Za postati miss važnija je kultura i obrazovanje od ljepote

Mlada, lijepa, uspješna i skromna Rebeka Vidić iz Virja nedavno se okitila titulom Licem godine Sjeverozapadne Hrvatske. Pobjednička titula, uz...
- Oglasni prostor -
Vnuk Produkt - PVC stolarija Prelog - Salamander

Vezane vijesti

×