Današnja gradnja kuća je, blago rečeno, modernizirana. Puno je novih strojeva i alata koji zamjenjuju ljudske ruke, koje su u starim gradnjama kuća bile neizostavne i koje su na poslu angažirale užu i širu obitelj, uključujući kuharice, vinonoše (asocijacija na vodonoše), ali i barem jednog majstora. Nije to bila siva ekonomija, nego puka potreba za jeftinijim puteljkom do vlastita doma. Ili, kako smo voljeli reći, krov nad glavom.
Osnovni materijal bili su cement, pijesak, šljunak, cigla, crijep, drvo, a osnovni alat, lopate, pri iskapanju temelja i motike, krampovi, zatim mješalice, ostale zidarske potrepštine, a morala je u blizini biti voda, po mogućnosti iz vodovoda, ako ga je bilo.
Danas, jasno je da se napreduje, više nije tako, nazove se tvrtka i ona postavi krov s modernim zamjenama za crijep, dođe rovokopač i iskopa temelje dok si rek’o ”keks”, doveze se gotova mješavina betona, možda i gotovi zidovi, propisno najmljeni majstori s OIB-om i IBAN-om i šegrti više ne trebaju hranu, jer imaju pauzu za vlastiti gablec (valjda), a na poslu se ionako, je li, ne pije.
Međutim, kad se od staroga pravi novo, onda se sve ipak vraća na staro. Opet trebaju ruke, majstori, familija… Rušenje, čišćenje cigli, dograđivanje… To je veliki posao. Ne govore bez razloga da je bolje srušiti staru kuću i graditi nanovo, nego adaptirati.
Ali, ako novac diktira posao, onda se radi ovako kao što je na slici, a snimljena je, možda prije 20-25 godina.