Nastavljamo dalje, a kanjon se sve više širi, no ne zadugo. Daljnji prolaz sprečava još jedno jezerce, no iza njega se i dalje nazire prolaz. Odličan prizor, ali još uvijek nemam stativ, pa gdje je taj Mario?!?
Već je prošlo neko vrijeme od kada smo ušli u duboki pješčenjački kanjon savanskog dijela Madagaskara. U Nacionalnom smo parku Isalo, ogromnom području ravnih savana, žarkih vrućina i suhe trave, no čije srce čini pješčenjački niski masiv izglodan brojnim kanalima, kanjonima, gudurama…sve što može stvoriti voda, tako rijetka i vrijedna tvar na suhom zapadu zemlje. Radimo za nacionalnu agenciju ANGAP koja upravlja zaštićenim područjima ove otočne afričke zemlje. Pratimo potok i dolazimo do malog slapića i bazenčića, smještenih duboko usjeni strmih litica kanjona. Nekoliko mladih crnih djevojaka osvježavalo se ovdje, njihova skladna crna tijela ljeskala su se na trakama podnevnog sunca koje su se probijale odozgo. Očito su iz obližnjeg sela uz rub masiva, možda su došle po vodu, a možda samo na kupanje. “Tu se i kraljica nekoć kupala”, objašnjava nam na dobrom engleskom naš mladi vodič. Mogu i zamisliti koji je luksuz tekuća voda u ovoj suhoj savani i da su ga vladajuće glave prisvajale za sebe.
Htio bih ga snimiti, no nemam stativa. Dijelimo naime stativ da smanjimo prtljagu. Mario koji ga nosi je negdje zaostao, vjerojatno još fotografira ulaz kanjona. Ovaj visoki molekularni biolog, scena je rastresenog i pomalo zanesenog znanstvenika. Ovdje su ga prozvali zbog visine Mario Be – be znači velik. Često dugo ostaje na nekom motivu kako bi ga snimio iz svih kutova. Nema veze, pomislih, ionako se vraćamo ovuda pa ću ga snimiti u povratku. Nastavljamo dalje, a kanjon se sve više širi, no ne zadugo. Daljnji prolaz sprečava još jedno jezerce, no iza njega se i dalje nazire prolaz. Odličan prizor, ali još uvijek nemam stativ, pa gdje je taj Mario?!? Osvrćem se – nema ga nigdje. Zar je još vani? E ovo je previše, a i vodič nervozno pogledava. Ništa, produžujemo korak natrag prema blještavom ulazu, a primjećujem da se Mario ne kupa ni na kraljevskom tušu. Ovo već nije dobro. Znam da je spor u fotkanju, ali ne može biti baš ovako spor. “Ostanite ovdje, idem pogledati” kaže vodič, sad već u panici. “Maaaaariiiiioooo!” vraća nam se samo jeka našeg deranja, ali ne i stvarni vlasnik imena. “Ma nije taj ni ulazio već negdje snima vani” govori Željko, isto nervozan. “Nema ga nigdje” dolazi trčeći vodič, sav u znoju i panici. Stojimo na ulazu, dok mi se nelagoda uvlači umjesto ljutnje. “Vi odite pogledati u kamp, a ja ću kod sela stati i povesti ljude natrag u potragu” viče nam još u trku vodič.
Očito ne želi riskirati i nas. A možda se Mario stvarno i vratio sam u kamp, ali zašto? Izlazimo na sunce, nisam ni svjestan da je već tako nisko, da se večer opasno približava. “Evo, tamo je drveće, ne možete promašiti.” Ne mogu vjerovati što se dešava, sa strepnjom se približavam kampu. Kuhar nas pogledava, pitajući se gdje je ostatak ekipe. Molekularnog biologa dakako nema ni ovdje.
Vidio sam nejasnu mrlju svijetla kako se odvaja od obližnjeg sela i kreće put kanjona. Očito je spasilačka družina. Hm, da im se pridružimo ipak? Zašto nas je vodič uputio u kamp? Mnogo je teže čekati i nadati se nego sam aktivno djelovati. Ali sad smo tu. Stabla koja su prije samo nekoliko sati bila spas od žarkog sunca sada su nam začarana šuma. “Ma sigurno se negdje zavukao, nije mu ništa” tješi nas nosač koji je ujedno i kuhar, dok hladan povjetarac hladi uzavrele misli. Dok noć priča svojim zvukovima, sjetio sam se našeg pohoda na Velebitu, kad smo Mario i ja bez problema odradili dobre dionice na ovoj našoj mitskoj planini. I koliko smo planirali prvo Amazonu pa Madagaskar, rezali dijače u sobi na Cvjetnom naselju, išli u Graz po filmove (zamislite, nekad smo snimali na pretpotopnim dijapozitivima!!!) … Zvijezde nezadrživo lete po crnom nebu, a nema ni Maria ni vodiča. Kako ću izaći pred oči njegove majke. Prisjećam sekada smo Željko i ja došli u Vrbovec da vidimo ranjenog Mariaposlije loma noge na Risnjaku. Njegova ljubazna mama uvijek bi nas pogostila, a kako je tek bilo njenom sinu… Kolači su uvijek bili na stolu kad god bih kasnije dolazio, pričao sam s njegovom mamom baš lijepo pri svakom dolasku. I sada mi je ona pred očima…Možda ću joj trebati reći “Znate, našli smo ga smrvljenog ispod stijene, utopljenog u bazenu, skotrljanog uz padinu…” NE! Kakve su to misli…
I onda, ugledah vatrenu mrlju u tmini. Plamen baklji plesao je na svježem noćnom zraku kako se družina vraćala, ali da li s ulovom? Mogu razlučiti samo nejasne siluete koje se malo pomalo povećavaju. Uskoro začuh i prigušene glasove. Naprezao sam oči dok se uz vatru nisu pojavile i nejasne prilike. Među crnim tjelesima konačno prepoznah jedno bijelo. Mario! Izgubljeni sin se neraspoloženo svalio pored nas i prihvatio večere koju smo mi već odradili. “Našli smo ga u drugom kanjonu! Nije mu bilo ništa” priča nam vodič. “Pa kad ste prebrzo otišli u kanjon, niste me čekali” ljuto će Mario. “Nije vas bilo pa sam se krenuo sam penjati niz kanjon i završio gore i spustio se u drugi kanjon”. Hm…Ako nas nije vidio, meni bi bilo logično da nastavim najjednostavnijim i planiranim putem, a ne riskirati glavu veranjem po strmim liticama… No, važno je da ne moram na raport Marievoj mami!!!