Nova istraživanja pokazuju da je pametnije od velikih hidroelektrana graditi manje energetske objekte, koji u manjoj mjeri zavise od složenih faktora poput geologije i režima protoka i koji se mogu brzo izgraditi
“Ispostavilo se, da čak i ako se zanemare negativni utjecaji na ljudsko društvo i prirodu, stvarni troškovi gradnje velikih hidroelektrana su preveliki da bi to bilo isplativo”, poručuje novo izvješće znanstvenika s Oxforda.
“Osim toga velike brane grade se izuzetno dugo, što ih čini neefikasnima za rješavanje akutnih energetskih kriza”.
Jednostavno, hidroelektrane ne samo da uništavaju prirodu i osiromašuju lokalno stanovništvo, već i s ekonomskog stajališta nemaju smisla.
Novo izvješće su pripremili istraživači iz Oxforda i baziraju na najnovijim ekonomskim analizama svih dosad izgrađenih velikih hidroelektrana. Znanstvena studija daje poražavajuću presudu isplativosti velikih hidroelektrana i važne implikacije za budući razvoj energetike
U četiri godine rada, autori studije – Atif Ansar, Bent Flyvbjerg, Alexander Budzier i Daniel Lunn – analizirali su sve velike hidroelektrane izgrađene između 1934. i 2007. godine, za koje postoje vjerodostojne informacije o troškovima i trajanju izgradnje. Baza podataka, kojom su baratali, obuhvaća 245 projekta iz 65 zemalja s ukupnim troškom 353 milijarde dolara (cijene preračunate na godinu 2010.).
Nalasci objavljeni 9. ožujka 2014 su šokantni: Prosječno prekoračenje troškova bilo je čak 96 posto. Što je veći bio projekt, to je veće bilo prekoračenje troškova. I bez da se uzmu u obzir društveni i ekološki troškovi, velike hidroelektrane u prosjeku nemaju ekonomskog smisla. Rokovi izgradnje kasnili su u prosjeku 44 posto. U taj broj nije uračunato vrijeme dugotrajne pripreme projektne dokumentacije.
Građevinci i investitori priznaju da je bilo problema, ali tvrde da su učili na greškama. Izvješće dokazuje da njihove tvrdnje ne stoje. Ni prekoračenja troškova niti kašnjenja s vremenom se nisu smanjivala.
“Vrlo malo se naučilo na greškama iz prošlosti”, kažu autori.
“S pravom se može očekivati da su procjene troškova za hidroelektrane, koje se trenutačno grade, pogrešne baš kao što su bile one između 1934. i 2007. godine”.
Svjetska banka i ostale razvojne banke tvrde da njihovo uključenje u projekt smanjuje rizik. Međutim, analize to ne potvrđuju. Atif Ansar – jedan od autora – rekao je da projekti s učešćem međunarodnih razvojnih banaka “nisu ništa bolji šta se prekoračenja troškova tiče”. Prekoračenja troškova i rokova događaju se svugdje. Projekti u siromašnim zemljama kasne više od prosjeka, možda zbog toga jer složeni projekti gradnje hidroelektrane iziskuju učinkovitu državnu upravu i razvijenije gospodarstvo. S druge strane, i projekti u demokratskim zemljama kasne više, možda zbog toga jer političari daju nerealna obećanja prije izbora.
Istraživači iz Oxforda završavaju svoje izvješće s nizom preporuka. Zalažu se za realističnije planiranje, tako da se uzmu u obzir iskustva iz sličnih projekata. Predlažu, da planeri povećaju ocjenu troškova za 99 posto i ocjenu roka izgradnje za 66 posto, ako žele s 80-postotnom vjerojatnoću imati podatke da će se njihov projekt završiti u okviru planiranih troškova i u predviđenom roku.
Izvješće za primjer daje hidroelektranu Diamer-Bhasha u Pakistanu. S 80 posto vjerojatnoće, gigantski projekt na rijeci Ind koštat će 25,4 milijardi dolara umjesto planiranih 12,7 milijardi, a završen neće biti u godini 2021., već u 2027.
Ako to zaista bude tako, projekt će biti neisplativ.
“Hidroelektrana Diamer-Bhasha u Pakistanu ne bi se trebala graditi”, kažu autori.
Isto se može reći i za projekte Inga na rijeci Kongo, Belo Monte na Amazoni, priloženi projekt na glavnome toku rijeke Mekong i mnoge druge mega projekte.
Nova istraživanja pokazuju da je pametnije od velikih hidroelektrana graditi manje energetske objekte, koji u manjoj mjeri zavise od složenih faktora poput geologije i režima protoka i koji se mogu brzo izgraditi.
“Mnogo manjih, fleksibilnijih projekata, koji se mogu brže izgraditi i priključiti na mrežu, i koji imaju manji utjecaj na ljudsko društvo i prirodu, bolje je rješenje od visoko rizičnih mega projekata poput ogromnih brana”, zaključuje vođa istraživača Bent Flyvbjerg.
“Ako je vodećim ljudima zaista stalo do blagostanje njihovih građana, trebali bi se okaniti megalomanskih vizija”, dodaje suautor Atif Ansar.
I u Hrvatskoj imamo svježi primjer: Izgradnja HE Lešće na rijeci Dobre umjesto 60-ak milijuna eura koštala je preko 100 milijuna eura. Također, propala HE Ombla bila bi po investitoru EBRDU-u neisplativa. Oni, koji u gradnji velikih hidroelektrana vide mogućnost za dobru zaradu, vjerojatno će ignorirati nalaske iz ovog izvješće. Neutralni državni službenici i investitori pak bi trebali ozbiljno razmotriti činjenice i brojke iz Oxfordskog izvješća. Naime, čak iz ekonomskog gledišta velike hidroelektrane nisu najbolje rješenje.
Ovo nije i kraj priče – vidjeli smo u ovom tekstu kako su hidroelektrane problematične već samo zbog prekoračenja rokova i troškova izgradnje – a tek kada dodamo ostale “skrivene” troškove… O tome u idućoj kolumni.