Koprivnica je, prema Leanderu Brozoviću, od 60-tih godina 19. stoljeća imala petrolejsku javnu rasvjetu, a skladište rasvjetnog goriva (petroleja) je bilo u oružani za javnu rasvjetu. Za uličnu rasvjetu se brinuo “lampašar” koji je čistio, punio, palio i gasio svjetiljke smještene na zidovima kuća ili na stupovima.
Krajem 19. stoljeća je grad dobio projekt za elektičnu javnu rasvjetu. Gradsko poglavarstvo (magistrat) je 1896. godine sklopio ugovor s poduzetnikom Samuelom Schwartzom o podizanju električne centrale, no do realizacije ugovora nije došlo.
Koprivnička gradska plinara je, po Leanederu Brozoviću, počela s radom 1910. godine. Plinaru je sagradila tvrtka Julius Pintsch iz Beča. Njena lokacija je bila u današnjoj ulici Antuna Mihanovića (na mjestu zgrade Elektre). U toj se plinari plin dobivao iz kamenog ugljena. Tako dobiveni plin je uglavnom služio za plinsku javnu rasvjetu, koja je u Koprivnici bila uvedena u rujnu 1910. godine, u vrijeme koprivničkog gradskog načelnika Josipa Vargovića.
Gradsko zastupstvo je na sjednici 14. siječnja 1911. razgovaralo o koprivničkim problemima, tada je bio usvojen prijedlog da će grad posuditi novac za isplatu instalacija plina, a plin se trebao računati 24 filira po kubiku. Na idućoj sjednici od 4. veljače 1911. neki su se zastupnici žalili što je obračun plina bio po kubičnom metru, a ne paušalno, ali im je gradonačelnik Vargović odgovorio da je način plaćanja po kubičnom metru bio povoljniji.
U vrijeme prvog svjetskog rata su se u Koprivnici javili strahovi da će biti nestašice plina. Tada je plinara bila preuređena za dobivanje plina od domaćeg lignita.U međuvremenu su strahovi od nestašice ugljena postali realni, ali su prve prave nestašice nastupile tek po završetku rata, u prosincu 1918. godine. Početkom 1919. godine je bilo javljeno da je za plinaru stigao ugljen, ali samo jedan i po vagon, tako da je problem opskrbe bio tek djelom riješen, jer su se problemi s nabavom ugljena javljali i kasnije pogotovo jer je problema s ugljenom bilo u cijelom svijetu. Problemi oko opskrbe su se nastavili i u 1920. godini, a upravitelj plinare je u kolovozu savjetovao da si potrošaći plina «što prije pribave petroleum ili karbid». Iako su problemi s opskrbom bili kasni riješeni, plinara je prestala s radom 1925. godine. U međuvremenu je, 1921. s gradskim poglavarstvom o uvođenju električne centrale neuspješno pregovaralo poduzeće Fröchlich.
Godine 1930. se gradsko poglavarstvo pokušalo provesti njenu prodaju, ali je od toga odustalo te je prodalo samo jedan uređaj. Godine 1925. u gradu je bila uvedena električna javna rasvjeta, koja uz brojne promjene tijekom više od tri četvrtine stoljeća funkcionira do danas. Gradska električna centala je bila uređena u zgradama bivše gradske plinare i dana 30. rujna 1925. godine puštena u pogon. Prema Leanderu Brozoviću, strojevi ove centrale su bili na pogon vodenom parom. Duljina mreže je je bila samo dva kilometra (bila je provedena samo do klaonice i u Dubovec), a struja se prodavala samo od 18 do 21 sat. Od 1. studenoga iste godine se struja prodavala cijelu noč. Početkom 1926. je električna mreža bila produljena na šest kilometara, a godinu dana kasnije na dvadeset kilometara.
U vrijeme drugog svjetskog rata bilo je problema s cijenom električne energije, što je bilo rješavano poskupljenjima.U Podravskim novinama u rujnu 1945. piše da je veliko povišenje cijena teško pogodilo najsiromašnije slojeve građanstva. Ubrzo je gradska električna centarla bila nacionalizirana, te se njenom djelatnošću upravljalo iz Generalne direkcije u Zagrebu. Osim toga postupno je bio rješavan problem rasvjete gradskih ulica. Električna centrala je 1949. godine bila priključena na dalekovod Varaždin-Koprivnica te su time bili riješeni problemi s opskrbom električne energije u gradu.