Sam sam u džungli, osjećam laganu nelagodu, ovako duboko u šumi. Strah da ne promašim put, da ne uletim u roj divljih pčela što mi se već desilo prije par dana, da me nešto ne ugrize, a bez ičije ruke da mi pomogne.
Već sam tjedan dana u prostranim džunglama NP Corcovado u Kostarici gdje tražimo najveću zmiju ljuticu na svijetu – legendarnog bushmastera (ljutice – šira obitelj zmija gdje spada i poskok). Najveći izazov je ostao za kraj ekspedicije. Vrijeme je za povratak iz istraživačke stanice natrag u civilizaciju, no ima problem – u avionu nema dovoljno mjesta za sve. Ja se stoga javljam kao najmlađi da se vratim pješice.
Krenuo sam još prije zore, išuljavši se kao lopov iz stanice. Na travnatoj avionskoj pisti usred džungle gdje se još sinoć odlijepila Cessna s mojim kolegama, bacih zadnji pogled na to lijepo drveno zdanje u magli, a onda skrenuh na putić u gustišu vegetacije. Ptice su užurbano pjevale dok sam grabio velikim koracima prema huku valova još nevidljivog Tihog oceana. Sada je još vladala noćna svježina, a magla se poput gigantske guste paučine razvlačila po krošnjama drveća. Dah divljine pomiješan s svježim intenzivnim mirisima bilja budio me potpuno. Ptice su započele svoj jutarnji pjev, uskoro će i majmuni urlikavci krenuti u javno oglašavanje svojeg područja. Vremena za uživanje nema, jer valja iskoristiti što više ovu jutarnju svježinu, već za sat – dva će biti pakleno vruće, a imam i mnogo kilometara za proći. Ipak, izbivši na obalu zastao sam očaran pogledom na bijelu plažu obasjanu izlazećim suncem. Lagano se izvijala do zelenog rta koji je naglo izbijao svojim kamenim nosom u more, prkoseći bijesu valova. Nebo na istoku se već rumenilo, udahnuvši života praiskonskoj pozornici prirode. Prošao sam zatim manje ušće rječice držeći cipele u ruci i nakon par stotina metara se našao opet u tropskoj kišnoj šumi.
Sam sam u džungli, osjećam laganu nelagodu, ovako duboko u šumi. Strah da ne promašim put, da ne uletim u roj divljih pčela što mi se već desilo prije par dana, da me nešto ne ugrize, a bez ičije ruke da mi pomogne. Više nego ikad postadoh svjestan svakog šuma i pokreta, adrenalin je bio spreman da šikne u žile svakog trena. Po jednostavnoj karti sam očekivao jedan veliki rt relativno brzo, no on nije dolazio. Vrijeme je polako kapalo poput znoja s čela, staza je postajala sve manje ugažena te počeh sumnjati da sam negdje krivo skrenuo unatoč stalnoj blizini oceana. Istovremeno je ruksak na mojim ramenima i leđima sve više rastao, poput velikog tumora čija težina me iscrpljivala. Usto, sparina je rasla kako je izlazeće sunce grijalo šumu i isparavalo zrak. Nije ni najmanje ugodno po rastućoj vrućini i sparini biti odjeven od glave do pete i u gojzericama na nogama. Nema međutim druge, to je nužnost. Komarci i ostali nasrtljivi kukci su ovdje obilni, a njihova prisutnost ne uzrokuje samo neprestano lamatanje rukama, već i nekoliko tropskih groznica poput malarije ili denge. Provesti desetak dana u džungli s visokom temperaturom, znojenjem i drhtavicom, teškom glavoboljom te dijarejom, sa bolovima u trbuhu nije san baš svakog čovjeka. Srećom da sam već cijepljen protiv smrtonosne žute groznice pa mi se barem to ne mota po glavi. Ništa od tih bolesti ne pruža mi ipak takav strah kao što je moguć ugriz zmije otrovnice. U ovom parku ih ima mnogo od ukupno 18 vrsta koje obitavaju u Kostarici. Između ostalih je tu zloglasni fer-de-lance, ali i legendarni bushmaster, sa svoja tri metra najveća vrsta zmije ljutice na svijetu. Dobro sam stoga otvorio oči, pazeći na svaki korak, naročito blizu pukotina i otpalih grana. Mjesta su to gdje otrovnice obožavaju napraviti zasjedu. Naime, njihova strategija lova je nepokretno čekanje, dobro zamaskirane od pogleda u kaotičnom uzorku džungle. To može biti na suhom smeđem lišću na tlu ili zelene zmije na grani imitirajući kakvu povijušu ili list.
Konačno sam izbio na veliki kameni rt. Obišao sam ga i skrenuo na plažu. Sunce me je zaslijepilo, a val vrućine zalio. Dočekalo me je skoro dva kilometra hodanja na direktnom suncu, odmah do zapjenjene obale Pacifika. Vrlo brzo sam shvatio da ovaj predivni krajolik neće biti nimalo opuštajući, duboko sam onako težak od opreme propadao u meki pijesak pa je svaki korak postao živa muka. Podne me je uhvatilo na jednoj omanjoj plaži, nakon nekoliko mučnih izmjena šume i mora. Zavalih se u hladovini pored stijena, glavom na ruksaku. Nije prošlo ni pola sata, utažih glad šalicom gotove juhice, skuhanoj na silini sunca i nastavih dalje. Uđoh u šumu i nakon kojih pola sata hoda u moj svijet je ušao novi element. Zvuk padajuće vode. Jasno se razlikovao od ritmičkih ponavljanja valova, vodene bijele metle u svom beskrajnom poslu čišćenja pješčane obale. Skrenuo sam sa staze i opčinjeno krenuo uz potok i ugledao slapić, izvor slatke i pitke vode. Skinuo sam se potpuno i prepustio svježini, osjećaju koji može pružiti samo prirodna čista voda…
Nastavljam dalje, a još izdaleka se nazirao bedem, povišeni pješčani nasip koji se protezao od mora do šume. Sve dok ne pristigoh do njega, potpuno mi je zaklanjao pogled na ono što je krio iza sebe. Tek tada ukazao mi se uski prolaz na plaži gdje je svom silinom sukljala bistra voda, usko grlo rijeke što se zatim naglo širilo u prostrano ušće. S jedne strane se prostirao omanji sprud s velikim kamenjem utisnutim na zemlju, a iza šuma u kojoj je rijeka nestajala. Poželjeh se okupati ovdje, jer bilo je potpuno mirno, a ja sav znojan, no sjetih se da se krokodili ne libe malo slane vode, niti morski psi one slatke. Rječica se potom proširila u malu močvaru preko koje sam morao proći. Oprezno sam gacao preko nje i onda ugledao izduljenu i oklopljenu glavu. Poput kakve podmornice, samo su se nazirale oči kajmana (vrsta aligatora) dok je ostatak tijela ispod površine. Čekao je u zasjedi neopreznog posjetioca, nadam se da se nije namjerio na mene, no bio sam spreman da mu moj crni Cold Steel nož zarijem u grlo u slučaju potrebe. Srećom, ostao je nepokretan dok sam dugim koracima izlazio opet na suho.
Konačno u daljini ugledah svjetlinu, odnosno čistinu, pouzdan znak rušilačkog djelovanja čovjeka. No trebalo mi je još tri četvrt sata mučnog gaženja kroz pijesak dok konačno nisam osvanuo u krčevini. Iako sam odahnuo, nešto me je stegnulo u srcu. Kolikog god opasno bilo u džungli, ipak sam se osjećao ljepše i bolje nego u ovoj destruktivnoj sceni i svemu iza makar to zvali civilizacijom…