Mnogi hrvatski učitelji se žale da im je rad s tridesetak učenika u razredima u školi težak. Što bi tek rekli da moraju raditi s njih 350?!
Upravo je takav slučaj u jednoj školi na Madagaskaru. Bilo je to u jednom zabačenom selu na istoku zemlje gdje se može doći samo avionom ili terencem putujući dva dana. Proveli smo u tom selu nekoliko dana, jedini stranci stotinama kilometara uokolo. Jedina jezična veza bio nam je učitelj koji jedva nabada francuski.
Svaki dan bosonogi učitelj iz tog sela obilazi svoje bosonoge učenike. Kreće u jednom razredu, ispredaje na brzinu i postavi zadatak, zatim žurno krene u drugi te napravi isto, sve do zadnjeg razreda. I onda se vraća u prvi razred i počinje ponovo. Iako je nastava na francuskom, i sam učitelj se ne snalazi najbolje tim jezikom. Uče se osnove matematike, jezika, pjeva se. Od pomagala su tu mala i stara školska ploča, okrajci krede i malo toga više. Disciplina je ipak jaka, učitelj sa zviždaljkom je gotovo bog za klince, dok ih postroji na žarkom afričkom suncu ispred škole nitko se ne miče.
Situacija u ovom izoliranom mjestu gdje se živi na tradicionalni način dobro oslikava stanje ove države-otoka. Veliko siromaštvo pritišće sa svih strana, a visoki natalitet to još samo naglašava. Za vrijeme francuskih kolonizatora je ova zemlja vodila u pismenosti na cijelom crnom kontinentu, no sada je među zadnjima. Ipak, nada postoji: djeca u selu imaju ogromnu želju za učenjem. To sam se osobno uvjerio kada bi me svaku večer opkolila grupa djece s bilježnicom, s molbom da ih učim engleskim riječima.
Jedan je dan u našu jednostavnu kolibicu došao učitelj. Donio je kao poklon bocu tradicionalnog alkoholnog pića betsa. Nama nije baš sjelo, no njemu je. Sudeći po zadahu, već je i prije malo potegnuo. Onda nas je zamolio da njegove đake malo poučimo engleski jezik. Nismo mogli odbiti, a izbor je pao na mene. I tako sam se sutradan ujutro pojavio u školi. Bosonog kao i ostali, u kratkim hlačama i kratkoj majici. Učenici su bez daha pratili kako sam po staroj ploči krajičkom krede potezao prve brojeve i slova. „One, two, three. I, you, he, she…“. Onda su bojažljivo ponovili moje riječi. Prvo zborno pa sami. Sat je uspio. No to je bio samo jedan razred. Čeka me još skoro njih desetak!
Podne je, klinci su izjurili na prašnjavo nogometno igralište, proslavljajući slobodu od školskih klupa. Ja sam se samo izvalio u hladovini drveta manga i gledao mladost kako trči za loptom i učitelja kako ponosno bdije nad njima…
