Začini su prije novog vijeka predstavljali luksuz. No s novim vijekom i u Koprivnici se mijenja odnos prema začinima. Od jela i začina u Koprivnici se tijekom 17. stoljeća spominju: meso, slanina, brašno, češnjak, maslac, med i sol, a od pića su zabilježeni vino i rakija. Glavna i uobičajena hrana krajiškog stanovništva je bilo «povrće ili kuhinjsko raslinje (bilje), kako su ga tada nazivali i to: crkveni i bijeli luk, kelj u glavicama, kupus (svježi i kiseli), zatim grah i leća (kao sočivice). No, uzgoj povrća bio je općenito zanemaren.
Najbolje je za početak nabrojiti koje su se sve poljoprivredne odnosno povrtlarske kulture, prema podacima iz izvora, uzgajale u Koprivnici tijekom 17. stoljeća. To su bile: pšenica, zob, češnjak, repa, krupnik, vinova loza, ječam, zob i hajdina (heljda).
Iako izvori spominju više vrsta žitarica (heljda, pšenica, zob, ječam i krupnik), neobično je što se među žitaricama u izvorima ne spominje proso koje je u zapadnim hrvatskim krajevima bilo najrasprostranjenija žitarica ranog novog vijeka i kojemu su bile namijenjene najbolje zemlje. Nazočnost raži i prosa u Koprivnici potvrđuje zaključak Hrvatsko-slavonskog sabora od 27. veljače 1662. godine.
Heljda ili hajdina je često bila povezana s prosom te se ponekad s njime zamjenjivala iako je bila manje cijenjena od prosa. Od njegova brašna su se pravili vrlo tvrdi keksi i kruh koji se lako drobio.
Pšenica je bila smatrana plemenitom žitaricom i na nju su se plaćali svi nameti. Njezino obrađivanje je zahtijevalo upornu brigu, vrijeme i dobro oruđe. Ona je iscrpljivala zemlju do te mjere da je u siromašnijim krajevima onemogućavala bilo koji usjev iduće godine. Uz pšenicu se sadio krupnik, žitarica srodna pšenici kojoj je brašno manje bijelo od pšeničnoga, a a slama nije tako visoka i čvrsta. Uz to krupnik je davao dobru stočnu hranu, a bio je otporniji prema mrazu i vručini. Zob i ječam su bili važni u prehrani konja.
Kukuruz je na prostoru Slavonske krajine poznat još od 1612. godine, a u Koprivnici od 1617. godine. Usprkos ranom dolasku na koprivnički prostor on tijekom 17. stoljeća nije imao ulogu kakvu će dobiti kasnije. Očito je da je širenje kukuruza u hrvatskim zemljama započelo upravo iz slavonskog krajiškog prostora, a u kontekstu toga Koprivnica spada među najranija središta iz kojih se širila ova inovacija. Uzgoj kukuruza je u Koprivnci u široj uporabi pouzdano već krajem 17. stoljeća.
U prehrani je značajnu ulogu imalo i vino. Iz 17. stoljeća je sačuvano više popisa prihoda od gornice koju su uživali koprivnički župnici na vinogradarskom području Močila. No, posebno je zanimljiv popis iz 1700. godine koji poimenično navodi čak 360 obveznika podavanja koprivničkom župniku. Te bi popise trebalo zasebno obraditi i analizirati u budućim istraživanjima. Iako se spomenuti popisi odnose samo na zapadni dio koprivničkog područja, oni na mogućnost da je na tom prostoru bilo razvijeno vinogradarstvo, ali i da se vinogradarstvom bavio veliki broj koprivničkih obitelji s time. Treba spomenuti da su dio spomenutih vinograda koristili i seljaci iz sela smještenih u okolici Koprivnice pa čak i onih relativno udaljenijih, smještenih blizu rijeke Drave. Koprivnički župnici su za nadzor nad ubiranjem gornice držali predstojnike («magistrorum montium Mocshili»). Do promjena je došlo u drugoj polovici 17. stoljeća kada su koprivnički krajiški zapovjednici od župnikove gornice uzimali godišnje po 12 vedara mošta.
Posebno značenje za stanovništvo je imala biljka lan jer je imala višestruku ulogu u svakodnevnom životu. Lan je prvenstveno služio za dobivanje prediva za tkanje platna, ali i za konac te ulje. Na koprivničkom prostoru je uzgoj lana potvrđen u izvorima koji se odnose na 17. stoljeća. Iako je prehrani koprivničkog stanovništva lan imao samo ograničenu ulogu, njegova je dodatna važnost bila u dobivanju platna.