Kad samo nekoliko dana pada kiša, počinjemo se žaliti, zazivati klimatske promjene (koje su zaista na djelu, ali ozbiljno), biometeorološka prognoza nas ubija više nego samo vrijeme, samo bi se negdje bezvoljno izvalili u horizontalu, čak i depresija…
No što bi onda rekli da se zateknu u tropima usred kišne sezone. Tamo oblaci ne prestaju plakati ne danima već tjednima. Mnogima nije nepoznato da u tropima nemamo proljeće, ljeto, zimu…odnosno klasična godišnja dobra. Umjesto toga, izmjenjuju se sušna i kišna sezona. No, iza tih udžbeničkih pojmova, što stvarno stoji? Često je sušna sezona samo dio godine kada pada tek malo manje kiše, kada govorimo o kišnim šumama, ali ponekad i stvarnim višemjesečnim sušama.
Kulminaciju kišne sezone imali smo na predivnim plažama Indijskog oceana, gdje kilometre djevičanskog pijeska stišću s jedne strane divlja, vlažna i mračna džungla, a s druge strane toplo, tirkizno more s koraljnim grebenima. Za te ekspedicije tražili smo zmiju koju sam otkrio nekoliko godina ranije. Satima smo češljali među divovskim drvećem presvučenim bujnim ogrtačem mahovina, paprati i lišajeva te s pokojom šarenom orhidejom i bromelijom, a ponekad bi poskočili lemuri. No, da sve ne bi bilo savršeno, pobrinuo se vlažan oceanski zrak. Kiša bi najednom počela padati, znao sam to još prije nego što su mi kapi pozdravile čelo, čuo sam karakteristično šuštanje po gornjim listovima drveća kao da kiša udara u limeni krov, da bi se zatim skoro pola minute probijala kroz krošnje i došla do mene. Ovako se već cijeli dan cijedim pod ovakvim pljuskovima te ionako prilično mokar oblačim kabanicu da barem zaštitim opremu u ruksaku. I tako već četvrti dan svakih pola sata iz plavosivih, natiskanih oblaka što nisko i polako plove nad šumom i morem, ispušta pravi tropski slap. Samo su prva dva dana bila sunčana, a onda se vrijeme promijenilo. Bliski krajolik iznenada bi se pretvorio u sivu bezličnu masu i znao bih da bi se za vrlo kratko vrijeme našao u neželjenom tušu. Spasa nema, kišna je sezona koja ovdje traje pola godine, od studenog do kolovoza. “Obično pada tjedan dana dok jednom krene, može i deset…” tješi me, jedan od vodiča “…čak i u sušnoj sezoni je ona normalna pojava, najviše bude dva tjedna sunčano u komadu» vražje se smije, gledajući muke jednog zapadnjaka. “C`est la vie, u kišnoj smo šumi.”
Meni to ništa ne pomaže, jer zadnje suhe hlače su mi se jutros namočile. Uz to mi je od stalne vlage pukla sandala, a cipele se cijede u kampu i bezuspješno čekajući sunce. Lagana kiša se u međuvremenu pretvorila u jaki pljusak, tvoreći skoro neprekinuti mlaz vode, mliječnu koprenu poput guste magle…Kao što je počeo, prolom oblaka je naglo i stao, no velike kapi još su me dugo gađale, dok se s biljaka voda slijevala kao iz otvorene slavine. Čekajući da se i to smiri, promatram tropsku kišnu šumu u svom pravom izdanju, onom mokrom. Sva je sada tamnih i zasićenih tonova zelene boje listova i smeđih prijelaza kore, prepuna oslobođenih opojnih mirisa. Istreseni crveni i bijeli cvjetovi pali s vrhova krošnje ukrašavaju jednolično šumsko tlo otpalog lišća, ovi bijeli snažnog su mirisa coopertonea. Pljusak opet počinje, ovaj put jači nego ikad. Potpuno apatičan, pokrivam mokrom kabanicom samo opremu ostavljenu na tlu, prepuštajući se višoj sili prirode. Voda me probija do kosti i imam želju osloboditi se ogromne težine odjeće na sebi. Pomalo me s vremenom pušta zlovolja, jer iako nam stalna kiša onemogućava rad i stvara boravak teškim, shvaćam da je ona sastavni element ekosustava, da zapravo stvara svu ovu raskoš. U povratku za kamp nailazimo na problem – gdje je prije dva sata bila samo džungla, u malom usjeku sada se bijeli mliječno smeđa bujica…
Natrag u našem priručnom kampu na plaži, svako se povukao pomalo u svoje misli i dnevno sušenje odjeće i opreme, negdje između tri šatora i priručne kuhinjica nadsvođene ceradom. Moja mokra vojna košulja naočigled se isparava na poslijepodnevnom suncu koje je provirilo na pola sata između oblaka. Gledam Željkov slamnati šešir s kojim se toliko ponosio je nakon tjedan dana vlage iz žute prešao i lijepu sivo-zelenu boju! A Oljina kozmetička torbica više nije bijela već siva s tamnim flekama. “Stopala su mi se danas ujutro toliko raskvasila da su izgledala kao hrpa smežurane kože s par noktiju…” govori Olja dok pokušava osušiti neku majicu. Možda je najgore noću kada zbog kiše treba šator hermetički zatvoriti, a vruća tijela isijavaju toplinu i stvaraju nepodnošljivu saunu.“
A još je gore u tropskim planinama , gdje se oblaci penju na oko 2000 metara, pri tome hlade i kondenziraju pa se iz njih vlaga u obliku kiša kao iz stisnute spužve. I kada tome dodate ciklon, ogromni oceanski poremećaj koji u Japanu zovu tajfun, a u Atlantiku uragan, nastaje prava juha. A vi imate zadatak provesti 20 radnih dana u tim uvjetima. Jedina zaštita bila je mala poljska kuhinja, bez zidova, samo s krovićem, no važno je da je tu otvorena vatra na kojem se mogu zagrijati promrzle i raskvašene noge. Ključno je da šator ne promoče, u protivnom je istraživanje gotov. I posao u tim uvjetima je skoro pa neljudski, na klizavim granitnim stijenama, konstanto mokar do kože. Čak i marenda postaje pothvat. Ujutro bi samo prehodali potočić koji je nakon višesatne kiše postao prava bujična rijeka da smo ga morali prijeći držeći se u ljudskom lancu, jer ispod je slap i poveća provalija…
I zato kad idući put pada kiša duže od dva dana, sjetite se kišne sezone u tropima i bit će vam odmah lakše.