Atmosfera je oživjela kad je netko iz naše alpinističke ekipe povikao «Vidi ga!». «Veličanstven je!», složili smo se mi ostali, ushićeno gledajući u vrh vulkana visokog 5882 metara, tako bijel da je bliještao na čisto plavoj pozadini neba.
Skoro još 3000 metara nas čeka do njega, ako bude sreće past će sutradan, jer tek je počeo naš uspon. Posvuda oko nas samo je beživotni pijesak i kamenje između kojih vire busenovi suhe trave i čvrstog grmlja. Ti znaci života još nam drže moral, no sve će više ustupati pred teškim planinskim uvjetima dok potpuno ne nestanu na snježnoj granici vulkana. S druge strane pak nam se pruža pogled na nepregledni suhi prostor zapadnih Anda, visoravan iznad dvije hiljadarke nad morem iz kojeg se stameno uzdižu ostali vulkani.
Visoravan je odavno nestala ispod nas, čak se i pojas guste magle raspršio, ima već dosta vremena. Pred nama je ostao veliki pješčana padina značajno otežava kretanje. U daljini vidim stijene kako izranjaju tamo u daljini, to je naš bazni logor saznajem od mojih kolega. Posvuda oko mene krajolik je marsovski, posve beživotan. Cijela ova zapadna strana Anda zapravo je produžetak Atacame, najsušnije pustinje na svijetu. Stijene su se sve više povećavale kako smo im se približavali. Kad sam već pomislio da je sve gotovo, da je kušnja prvog dana prošla, izgleda da je vulkan postavio novi izazov. Kao da sam na 4500 metara nad morem prošao neku magičnu liniju, odjednom sam postao bolestan. I ne samo ja, i svi u grupi. Rapidno sam gubio snagu i izdržljivost, na nogama su neobjašnjivo rasli olovno utezi, a pijani mozak je gubio kontrolu nad već osakaćenom tijelu. Otkrih na svoj užas da mi se jezik spotiče pokušavajući kovati koju riječ. Snažna glavobolja usadila se u lubanju i rasla poput tumora.
«Nedostatak kisika na ovim visinama, odnosno smanjen njegov parcijalni tlak krivac je za naše stanje» dašće stručno Vjeko, pomorac i iskusni alpinist čije noge su gazile mnoge vrhove. «Ovdje je ona još potpomognuta nedostatkom vegetacije suhih zapadnih Anda» nastavlja gutajući dah. Na neki izopačeni način bilo mi je drago da nisam samo ja postao žrtva planine, no nađoh opravdanje u jadnom stanju u kojem mi se nalazio moj mozak. Kao teški ranjenih počeh posrtati, nastojeći misliti na bilo što drugo. Na kraju zamijetih da razmišljam najviše o onome što bih htio zaboraviti – o visinskoj bolesti. Da bar nisam prije puta proučavao literaturu o njoj, pomislih. Tada ne bih znao da su joj prvi simptomi: glavobolja, umor, opća slabost, gubitak apetita, osjet pijanstva u kretanju i govoru. Na nesreću, u slučaju produžetka boravka na velikim visinama mogu nastupiti i mnogo opasnije posljedice poput edema pluća i mozga te problemima s mrežnicom očiju. Lijek za visinsku bolest je dakako vremenska aklimatizacija na visinu – boravak neko vrijeme na visinama. Tijelo tada kreće s prilagodbom – povećana stopa disanja i kucanja srca, povećani dotok krvi u mozak. Slijede povećanje broja eritrocita, kapilara i organskog fosfata koji pomaže da se kisik veže na eritrocite. Sva ta saznanja ništa mi ne pomažu sada. Da barem nismo tako brzopleto srljali na vulkan, još dva dana prije smo močili noge u Tihom oceanu.
Vrijeme se rasteglo kao golema žvakaća guma, stijene su nadomak, niti 200-300 metara od mene, no mislim da nikad neću do njih stići. Napravim najvećim naporom pet šest koraka i onda se stropoštam na tlo, prikupljajući novu snagu, gutajući zrak kao riba. Odavno sam sam, jer svako ide kako može, neki su naprijed, a neki su iza. Sjećam se da je Željko, vođa ekspedicije ostao ležati u agoniji negdje s riječima de se ne brinu i kako Zero kaže, možda u pijesku piše posljednje stihove. Vrijeme leti, a ja proklinjem sve. Prve zvijezde trepte na nevjerojatno čistom plavom nebu, već blizu stijena vidim šatore onih koji su stigli prvi, a meni je samo pred očima spavanje, otok u moru ništavila uma.
Nekako sam dopuzao do logora, bacio se na goli pijesak i odahnuo. Ostao sam živ, Misti me nije ubio. Ispovraćao sam se i polako vraćao u kakvu takvu sadašnjost. A ona je bila gotovo nestvarna. Golemi susjedni vulkan visok 6075 metara izranja nad morem oblaka, obasjan umirućim suncem. Gusti i plavi, natiskani, ti oblaci potpuno su nas izolirali od ostatka svijeta.
