Naivno slikarstvo karakteristično je po motivima iz svakodnevnog života, prekrasnim krajolicima, živim bojama, a osobito po jedinstvenom slikanju na staklu. Motiv, boja i tehnika toliko su tipični da slike hlebinske škole podjednako prepoznaju i stručnjaci i laici.
Oslikavanje stakla bojama, 30-ih godina prošloga stoljeća, započeli su Ivan Generalić i Franjo Mraz. Kasnije je ta slikarska tehnika proslavila Josipa Generalića, Ivana Lackovića – Croatu, Slavka Stolnika, Mirka Viriusa, Miju Kovačića, Ivana Večenaja i druge.
Naime, naiva kao fenomen i pijetao kao simbol, sinonim su za ravničarski kraj uz Dravu. A upravo pijetlovi, ti ponosni borci, čuvari i budničari, prepoznatljiv su motiv slika u hrvatskoj naivnoj umjetnosti. Motiv pijetla postao je, tako, neprijeporni znak uspješnosti te je našao svoje mjesto i u Podravkinoj sobi pijetlova koju čine radovi najvećih hlebinskih slikarskih veličina od 1960-ih pa sve do danas.
Težak životni put
Podravkinu Zbirku pijetlova legitimira i remek-djelo na staklu Nikole Večenaja Leportinova (87), čija slika velikog crvenog pijevca, koju je prije puno godina kupila Podravka, danas ima počasno mjesto u galeriji koprivničke tvrtke.
Iako je u Domu za starije u Legradu i muči ga Parkinsonova bolest, zbog koje ne može slikati, Večenaj Leportinov djetinjstvo je proveo u Gotalovu te je prošao težak životni put. Život ga je odveo preko zelenih ravnica u Mađarsku te se zatim vratio u Koprivnicu. Prisjeća se svog života kao radnika Podravke i slikara čija su djela izložena u galeriji te iste tvrtke. Kao radnik radno je vrijeme provodio na porti, stotinjak metara udaljenoj od upravne zgrade i galerije. A baš je u toj galeriji 1967. godine imao prvu pravu izložbu, istina skupnu, ali je kritika zapazila slikarski rad Podravkina portira. Bila je to izložba posvećena 20. obljetnici tvrtke na kojoj je Leportinov izložio djela tamnih nijansi: Kolinje, Vračara i Smuđenje pajceka.
A ništa nije upućivalo na to da će Nikola Večenaj biti slikar. Završio je petoljetku i kao vrlo mlad, kad mu otac nije dao novac za izlazak, s prijateljem je pobjegao od kuće u Mađarsku, gdje je i počeo slikati.
– Bio sam drugo dijete, a moji su imali sina pa su htjeli kćer. No rodio sam se ja i poslije mene sestra. U vojsci sam bio ćato i sve sam pisao što je trebalo. Kad sam se vratio iz vojske, bila je vatrogasna zabava, tražio sam novac, otac je rekao da nema sitnog. Uzeo sam motiku kao da idem kopati i otišao ‘preko’. Prijatelj je bio sa mnom, a granicu smo prelazili pješice, kroz šumu, švercali smo se. U mraku sam stao na vojnika na straži koji je ležao u travi. Držali su mi pušku uperenu u čelo dok sam klečao, prijatelj je potrčao pa su pucali za njim. Osuđen sam na pet mjeseci zatvora i odslužio kaznu pa postao rudar u ugljenokopu i nakon nekog sam se vremena odlučio vratiti doma. Sa sobom sam poveo i prekrasnu mađarsku djevojku Julijanu. Bili smo zaljubljeni, oženili se, dobili djecu i nakon nekoliko desetljeća braka, ostao sam sam – tužan je kad se sjeti prerano preminule supruge.
Slike tematski dijeli u tri ciklusa
Slikanje ga je tada još više zaokupilo. Kaže da svoje slike, koje intenzivno slika od 1965. godine, tematski dijeli u tri ciklusa: težak seljački život i običaji, religija, a u trećem pravcu horizonte širi na filozofski pogled na svijet. Izražavao je ono što osjeća, teme s dubokim porukama. Otkriva da iz duhovne energije crpi motive koje je ovjekovječio na svojim slikama.
U koloritu prevladava crvena boja i njezine nijanse, govori pokazujući repliku slike religijske tematike koju je naslikao po narudžbi časnim sestrama Srca Isusovog iz Rijeke.
Večenaj Leportinov je razmišljao mnogo, također ideja nije nedostajalo, a sve to nastojao je preliti na staklo. Mali atelijer u potkrovlju obiteljske kuće u Koprivnici, u kojem je volio provoditi vrijeme dok je slikao, postao je, tako, osebujan svijet života, filozofije i religioznih tema.
Kad je dobio inspiraciju za jednu od svojih najpoznatijih slika ‘Sluge na Đurđevo‘, uzeo je produljeni godišnji odmor da sliku završi u jednom dahu. Opisuje nam da prikazuje prizor iz ne tako davne podravske prošlosti kad su ljude bez ikoga svoga ili s tjelesnim invaliditetom dovodili na sajam i prodavali ih za sluge. Kritika napominje da je to slika koja autoru donosi prekretnicu kojom je dokazao pripadnost vrsnim majstorima podravske naive te su mu se otvorila vrata međunarodnih galerija i sve je više izlagao samostalno.
Zahvaljujući uspjelim izložbama u Gottingenu i Hannoveru, u svoj krug 1975. godine prima ga i znameniti sustav galerija Junior-galerie.
Piše i pjesme, napisao ih je tridesetak
Čitav život je inspiracija, kaže.
– Znate da je pjesma s mojim tekstom pobijedila na festivalu? Na ‘Krapini 74’ pjesma ‘Vijavica’ odnijela je prvo mjesto – otkriva. Ipak, slikanje mu je prva i najveća ljubav. Kad je nakon desetljeća slikarstva samostalno izlagao u Hlebinama, ishodištu naivnog slikarstva, nitko nije bio sretniji od njega.
– Tad je, a i sad, hlebinska galerija za mene simbol svjetske naive. Bio sam iznimno ponosan i sretan – kaže. Prisjeća se da je u zlatno doba naivne umjetnosti podravska naiva bila među vodećima u svijetu, no danas je ostao tek zanemariv utjecaj tog pravca.
– Naivu je potisnuo jedan te isti stil, masovno se počelo kopirati. To je primijećeno i nije dobro primljeno. Postojalo je sve više industrija, a sve manje umjetnost, odnosno kreativnost. Za mene je slikanje zadovoljstvo, a ne trka za brzom zaradom – ističe Večenaj Leportinov koji voli razgovarati, ali govori tiho pa ga treba vrlo pozorno slušati. Pamćenje mu je odlično.
Imao je do sada 20-ak samostalnih izložbi, a u životu je naslikao oko 350 slika. Velik broj njih krasi zidove obiteljske kuće u Koprivnici. Otkriva da je unuk Matija ponosan na njegove slike te će one ostati obiteljska ostavština, što Nikolu posebno veseli.
