KENIJA I TANZANIJA Prvi dio: Dolazak i upoznavanje s Masai svijetom
KENIJA I TANZANIJA Drugi dio: Oči u oči, usne na usne
KENIJA I TANZANIJA Treći dio: Biti jedan od njih
KENIJA I TANZANIJA Četvrti dio: Amboseli – u carstvu slonova
Dolazak na granični prijelaz Namanga značio je rastanak od Kharise, doduše, ne pretjerano emotivan, i upoznavanje s novim vozačem, još nižim i još oblijim, ali podjednako tihim Tanzanijcem Beatusom. Nakon početne suzdržanosti i odavanja dojma potpune profesionalnosti, konačno mi je pristupila uniformirana djevojka kose ispletene u bezbroj sitnih pletenica, zaposlena kao čuvarica na granici. Carren. Za neposlušne, u ruci je držala tanku šibu, gotovo dužu od nje same. Ona je bila zapanjena planom našeg putovanja i dosad viđenim, a ja činjenicom da sama u cijelom svom životu, osim na slikama, nije vidjela divlju životinju. Inzistirala je da joj pošaljem svoje fotografije, što sam rado i učinila. I danas mi se s vremena na vrijeme javi, obično oko 5 sati ujutro, ne uzimajući u obzir vremensku razliku od jednog sata.
Granični prijelaz svakako ne izgleda kao granični prijelaz u Europi. Sastoji se od više nižih prizemnih kućica smještenih na prašnjavoj, užarenoj cesti. Tim područjem cirkulira velik broj prosjaka i prodavača. Nudi se sve, od vode i sokova, preko kuhanih kukuruza i oraščića, do tradicionalne Masai odjeće i oružja. Cjenkanje je obavezno. Početna cijena britkim se jezikom spušta i za 90 posto. Ja sam kupila komad tradicionalne tkanine, za pokrivanje tokom hladnijih večeri, a fokus Pape Masaija bili su suveniri. Izlazak iz Kenije prošao je rutinski, a kod ulaska u Tanzaniju stvari su se malo zakomplicirale, jer su Tanzanijci osporavali Davidovu dozvolu za rad te su mu željeli naplatiti 100 dolara, sa čime se on nikako nije slagao. Nesporazumi su razjašnjeni tek dolaskom šefa. David je bojišnicu napustio sav mokar od muke, ali s osmijehom od uha do uha. To što smo izgubili dragocjenih sat vremena nikog osim Pape Masaija i mene nije uzbuđivalo. Tamo je vrijeme potpuno nebitan faktor. Mi smo naš dio odradili bez problema. U prvi ured dolazi se samo po formulare. S ispunjenim formularima, putovnicom, potvrdom o cijepljenju protiv žute groznice i 50 dolara po čovjeku za vizu odlazi se u drugi ured, vruć, zagušljiv, prepun ljudi različitih profila, od turista do Masai muškaraca oboružanih polumetarskim noževima i kopljima. Radnici su spori i potpuno neopterećeni vremenom i nervoznom masom. Ukoliko su svi uvjeti ispunjeni, tiska se viza i omogućuje ulazak u Tanzaniju. Zanimljivo, rampa i osoba koja kontrolira protok vozila iz zemlje u zemlju ne postoje. Mislim da je bez prevelikih problema granicu moguće prijeći tek tako.
Do kraja dana željeli smo stići do hotela u Nacionalnom parku Ngorongoro, po mogućnosti i na večeru. Beatus je, baš kao i Kharisa, čovjek jak na gasu, tako da u njegove sposobnosti nismo sumnjali. Put nas je vodio kroz Arushu, grad s više stotina tisuća stanovnika, ujedno i turističku meku zbog zračne luke i blizine brojnih nacionalnih parkova. Hodajući ulicama grada, osjećali smo stalnu nelagodu, a poneki mrki pogled lokalaca dodatno bi je potencirao. Iz nama nepoznatih razloga, Beatus se zaustavio u centru grada i nestao na desetak minuta, zajedno s Davidom. Vrijeme smo ubijali promatrajući lokalno stanovništvo. Posebnu pažnju zaokupila nam je skupina Masai mladića. Neki od njih bili su obučeni moderno, a neki tradicionalno, sa sandalama od automobilskih guma kućne izrade na nogama. Kako nam prošla iskustva nisu bila dovoljna, opet smo se upustili u opasnu igru fotografiranja Masaija. I, naravno, opet smo bili uhvaćeni. Dvojica iz skupine, vidno uznemirena, brzim su nam se kretnjama približila i počela fotografirati Papu Masaija i mene svojim mobitelima. „Kako se sad osjećate, ha?“ vikali su. Dokumente i foto opremu držali smo čvrsto ispod ruku, ne mogavši znati sljedeći potez uzrujanih mladića. Lijepa riječ i napojnica od nekoliko dolara ipak su smirile uzavrele strasti i rezultirale mirnim razilaženjem. Ni danas ne znamo gdje su za to vrijeme bili David i Beatus.
Posjet Nacionalnom parku Lake Manyara nije bio planiran, no nismo uspjeli odoljeti njegovom zovu, kao relativno usputnoj stanici do konačnog odredišta, Nacionalnog parka Ngorongoro. Jezero je poznato kao obitavalište velikih skupina plamenaca, ptica neobičnog, ružičastog perja. Da ne bi baš sve bilo idilično, od plamenaca nismo vidjeli ni p. Nazirali su se kilometrima daleko, na području do kojeg nije bilo izvedivo doći. Jer gotovo da nije bilo ni j od jezera. Kako je ono izrazito plitko, tijekom sušnih razdoblja dobrim dijelom postaje velika, blatna površina. Tako smo se, umjesto s najviše željenim plamencima, družili s mnogim drugim vrstama ptica, bivolima, zebrama, vodenkonjima, slonovima i majmunima. Bilo je to polje majmuna. Ne pretjerujem kad kažem majmun na majmunu. Znam da to možete zamisliti.
Na ulasku u Nacionalni park Ngorongoro nalazi se lijepo uređen objekt. Kako smo sa zalihama vode bili pri kraju, a i glad je odradila svoje, ušli smo unutra i dobro se namirili. Cijene pića i hrane u turističkim središtima nisu nimalo niske, naprotiv, brojkom ne zaostaju za vodećim svjetskim prijestolnicama kao što su Pariz ili New York. Oko objekta primijetili smo brojne ljude kako grčevito drže kupljene namirnice, kao da je pitanje života i smrti. A onda smo shvatili zašto. Uigrani babuni nespremnim bi turistima otimali hranu iz ruku i uskakali kroz otvorene prozore automobila u potrazi za kalorijama. Poučeni prijašnjim iskustvima, bili smo oprezni i nismo dopustili iznenađenja.
Laički rečeno, Ngorongroro je kaldera, geološki oblik nastao urušavanjem vulkana samog u sebe. Smatra se da je stvoren prije nekoliko milijuna godina, a sa svojih 16 km promjera, 260 km2 površine i 600 m dubine ponosno nosi titulu najveće kaldere na svijetu. Penjući se s vanjske strane do vrha kratera na 2200 m nadmorske visine, po uskom, vijugavom putu, svih 360 stupnjeva zauzimala je bujna, zelena prašuma. U njoj žive mistična plemena čiji pripadnici, kako je Beatus tvrdio, hodaju goli, komuniciraju samo sa svojom obitelji i ne prihvaćaju ni najmanje oblike modernizacije.
Vidikovac s najviše točke pruža pogled kakav se rijetko u životu vidi, moćan i snažan, riječima teško opisiv. Jedan od onih kad možete udahnuti punim plućima i biti sretni što ste živi. Zeleno prostranstvo, na čijoj se površini i s tako velike udaljenosti razaznaju obrisi životinja. Postalo nam je jasno zašto mnogi krater Ngorongoro nazivaju osmim svjetskim čudom.
Nakon kenijskih šatora, spavati u prelijepo uređenom hotelu s veličanstvenim pogledom na Ngorongoro bilo je neobično. U sobu nas je uveo simpatični Tanzanijac, nudeći nam mokre ručnike za brzinsko skidanje prašine s lica i voćni sok za osvježenje. Za razliku od Kenije, gdje smo Papa Masai, David, Kharisa i ja svaki put objedovali zajedno, tanzanijska pravila radnicima su zabranjivala dijeljenje stola s gostima. Tako smo Papa Masai i ja sjedili za jednim, a David i Beatus za drugim, udaljenim stolom. Umor je odradio svoje. Nije bilo snage za uživanje u tradicionalnoj tanzanijskoj živoj glazbi i plesu, krevet s pogledom na Ngorongoro tad je bio najljepše mjesto na svijetu.
Želite li pogledati naše fotografije i s drugih putovanja, posjetite GlobeIQ by Zoran Bijač.