Posebno značenje u razvitku Koprivnice, a osobito gospodarskog života grada pripada ovdašnjim trgovcima i njihovoj djelatnosti. Potiskivanjem turske opasnosti preko Save i Dunava te uspostavom žive robne razmjene na podunavsko-jadranskom prostoru od prve polovice 18. stoljeća, Koprivnica je dobila široke mogućnosti sudjelovanja u posredničkoj trgovini na podravskoj magistrali. Trgovačka djelatnost je u većem dijelu srednje Europe bila u rukama trgovačkih poduzetnika koji su stigli iz jugoistočne Europe pod vlašću Turaka (napose iz makedonskog prostora). Zbog toga je razumljivo što su oni dobili važnu ulogu i u Koprivnici. Riječ je o stanovništvu različitog etničkog podrijetla (srpskog, makedonskog, grčkog, cincarskog/aromunskog odnosno vlaškog), kojemu je kulturno zajedništvo davala pravoslavna vjeroispovijest, a društveno ih je vezivalo njihovo tursko podaništvo koje su postupno napuštali sa stalnim nastanjivanjem u novoj postojbini.
Prva skupina ovih trgovaca, koji se po etničkim i vjerskim karakteristikama nazivaju i grčkim, došla je u Koprivnicu krajem 17. stoljeća, a već 1785/87. pravoslavni su stanovnici u gradu imali udio od 3,51 posto, godine 1810. činili su 3,32 posto ukupnog stanovništva grada da bi udio 1847. godine bio 2,45 posto, a 1869. godine pravoslavni su imali smanjeni udio od 1,24 posto, koji je 1880. godine povećan na 1,62 posto. Vrijedi istaknuti da je za posredničku trgovinu ovih poduzetnika s agrarnim proizvodima (žito, stoka…) prema austrijskim zemljama i sjevernom Jadranu, kao i za njihov uvoz raznih roba iz Turske ili Austrije, upravo podravska magistrala bila važan prometni smjer. Npr. 1770. godine od pedesetak “turskih” trgovaca evidentiranih u banskoj Hrvatskoj, čak njih 23 djeluje u Koprivnici.
Druga skupina trgovaca značajnih kasnije za razvitak koprivničke trgovine su Židovi, koji su pravo naseljavanja u Hrvatskoj stekli tek patentom od 31. prosinca 1851. godine. Iako je u Koprivnici Židova bilo i ranije, tek je nakon 1851. godine došlo do masovnijeg doseljavanja. Primjerice 1852. godine je Albert Hirschler dobio dozvolu da može otvoriti trgovinu u Koprivnici. Godine 1810. u gradu su živjele 23 obitelji Židova, godine 1847. bilo ih je 40, a 1869. godine u Koprivnici živi čak 119 Židova, koji su 1876. godine podigli sinagogu i uz nju vjersku školu te prostorije za židovsku općinu. To su bile obitelji Aškenaza, a tek iza I. svjetskog rata u Koprivnicu su se doselili sefardski Židovi. U Koprivnici su matične knjige rođenih i vjenčanih počeli voditi od 1851. godine. Godine 1810. imali su u gradu udio od 0,93 posto, 1847. godine 1,22 posto, 1869. godine 6,37 posto, a 1880. godine imali su udio od 8,17 posto od ukupnog stanovništva Koprivnice. Pedesetih godina 19. stoljeća na cesti prema Varaždinu uređeno je zasebno groblje za koprivničke Židove.
Svi koprivnički trgovci (za razliku od cehova gdje su članovi bili samo rimokatolici) bili su 1821. godine uključeni u trgovačku zadrugu tj. zajedničku strukovnu organizaciju, po uzoru na trgovačke “gremije” (zborove, zadruge ili bratovštine) koji su se tada stvarali i u ostalim gradovima radi unapređenja gospodarskih prilika za svoju poslovnu djelatnost. Premda je broj trgovačkih poduzetnika tijekom 18. i 19. stoljeća u Koprivnici prilično ograničeniji od broja obrtničkog sloja, po svojoj ekonomskoj moći i poslovnim vezama nesumljivo su bili u prednosti. Na toj osnovi stvarale su se društvene i gospodarske suprotnosti koje su poprimale i vanjski izgled ili se služile elementima nacionalne i kulturne različitosti. Trgovački zborovi (gremiji) su kasnije organizirani na temelju zakonskog članka 19. Ugarskog sabora 1840. godine. U njima su se trgovci nalazili prema potrebi i nisu se zanimali za trajno udruživanje. U njima se nisu okupljali niti svi imućniji trgovci. Liberalna načela 1848. potaknula su osnivanje trgovačko-obrtničkih komora za austrijske zemlje na temelju zaključaka ministarskog savjeta od 3. listopada 1848. Na cijelom području Monarhije komore su stupile u život tek patentom od 18. ožujka 1850. Koprivnički su trgovci spadali pod komoru u Zagrebu, koja je službeno stupila u život sjednicom od 16. veljače 1852. godine.
Usporedno s rastom broja trgovaca, njihove ekonomske snage i obujma prometa, razvijala se i organiziranost u strukovne organizacije, koje su se borile za poboljšanje položaja trgovine u tadašnjem društvu. Uz to razvijena je i gradska regulativa trgovine, a 1860. godine zabranjeno je primjerice umatanje kave u olovo. Koprivnički trgovci osnovali su svoju trgovačku bratovštinu 1868. godine na temelju starih tradicija, a važnu ulogu u okupljanju koprivničkih trgovaca imalo je i Društvo trgovačko-obrtničke čitaonice, koje je osnovano 1869. godine.