U ranome novom vijeku su se ponekad događali manji sukobi između koprivničke gradske općine i nekih sudaca. Koprivnička gradska općina je 1695. povela spor protiv bivšega suca Ivana Damjanovića. On je sudačku čast vršio od 1687. do 1695. godine, kada je dužnost koprivničkog suca od njega preuzeo Mihalj Grubačević. Iduće, 1696. Damjanović nije obnašao dužnost suca već je nakon Grubačevića izabran bivši fisk Mihael Lončarić. Damjanovićev problem je bio u tome što nije položio račune o svojem poslovanju za razdoblje od osam godina (1687.-1695.), a što je koprivnička gradska općina tražila.
Na zasjedanju Kraljevinske konferencije održanom u Zagrebu 1695. raspravljalo se, uz ostalo, i o tužbi između Ivana Damjanovića i grada Koprivnice. Bila je podnijeta tužba protiv grada Koprivnice radi toga što je gradski sudac zatvorio Ivana Damjanovića. Hrvatsko-slavonski sabor je zaključio da se u Koprivnicu pošalje izaslanik Čazmanskog kaptola. On je gradski magistrat trebao upozoriti na zakon po kojemu se nije smjelo zatvarati plemiće prije odluke redovitog suda, a to su banski stol i protonotarski sud. Ako grad ne bi pustio Damjanovića odmah na slobodu, koprivnička gradska općina se trebala globiti s tisuću ugarskih forinti radi nepoštivanja plemićkih prava i sloboština Hrvatsko-slavonskog kraljevstva. Ovu je globu trebao utjerati hrvatski ban. Na zasjedanju je donesena odluka da ukoliko grad Koprivnica ima što protiv Damjanovića, neka protiv njega, kada ga pusti na slobodu, postupa po zakonu. Iz zaključaka Kraljevinske konferencije od 12. i 15. veljače 1696. vidljivo je da je spor bio nastavljen, a grad Koprivnicu su zastupali Ivan Antolčić i Nikola Peči. Izgleda da je spor riješen u Damjanovićevu korist jer je on opet biran za gradskog suca 1697.-1699., 1702. i 1706. godine.
Pri izboru sudaca je znalo dolaziti do sukoba. Primjerice 1660. su se zbog izbora suca sukobili građani i «moćnici». Zanimljivo je da je tada za gradskog suca bio izabran Bartol Erbler koji je tada obnašao časničku dužnost u koprivničkoj utvrdi. Erblera je iduće, 1661. godine zamijenio Matija Pavlović (na jednom se mjestu spominje kao «Belovari aliter Pavlović»). Moguće da je između Erblera i Pavlovića postojalo rivalstvo. Erbler se kao sudac spominje i od 1654. do 1656., a nakon njega je bio izabran Pavlović 1657. i 1658. godine. Slijedi izbor Nikole Saića pa ponovo Erblera i nakon njega Pavlovića. No, uz mogućnost postojanja osobnog rivalstva između spomenutih sudaca ne treba isključivati mogućnost da je Erbler nekima smetao jer je bio časnik odnosno jedan od koprivničkih vojvoda.
Slično kao i istaknuti zagrebački građani, tako su i koprivnički nosili titulu kneza, koja nije postojala u Varaždinu, Križevcima ili Krapini. Knezovima su nazivani i poneki vojvode. Titulu valja shvatiti kao znak iskazivanja počasti, u smislu riječi «gospodin». No, u gradskim zapisnicima se pojedini ugledni Koprivničanci oslovljavaju i sa «gospon», odnosno «domino».
Zanimljiv je bio i odnos slobodnog kraljevskog grada prema plemićima. Na zasjedanju Kraljevinske konferencije 7. kolovoza 1696. u Varaždinu zaključeno je «ako se plemić zatekne u nasiljima u gradu Koprivnici, smije ga magistrat uhititi i predati podbanu koji mora ispitati zločin pa ako se uvjeri u krivnji dotičnoga plemića tada će mu sam izreći kaznu i odrediti naknadu počinjene štete.»