U kazališnom životu nekadašnje Hrvatske bili su snažni utjecaji germanizacije i mađarizacije (npr. staro kazališno središte Varaždin izvodi svoju prvu predstavu na hrvatskom jeziku tek 1841. godine), a dramski amaterizam rano se javlja u Podravini, osobito u Koprivnici i Virju. Prema istraživanjima Dragutina Feletara, u prvim desetljećima 19. stoljeća javljaju se skromne inicijative u amaterskom kazališnom stvaralaštvu u Koprivnici. Pretpostavlja se da su domaći “diletanti” prve priredbe priređivali po koprivničkim gostionicama ili u gradskoj ubožnici (ksenodohiumu), a uskoro je unutar gradskih bedema uređena i zasebna kazališna dvorana (Theatrum varashki).
Leander Brozović spominje gostovanje jedne putujuće njemačke kazališne družine u dvorani gradskog kazališta već 1824. godine, a Gjerek 1832. godine spominje gostovanje kazališne družine “Kluger” sa predstavama davanim na njemačkom jeziku. U Koprivnici se osniva Kazališno društvo, a vodilo je poslove održavanja kazališne zgrade. Godine 1837. kao ravnatelj tog kazališta se spominje Vilhelm Flor, a u to vrijeme započinje i djelovanje koprivničkih kazališnih amatera koji osobitu aktivnost razvijaju kada je kazališni inspicijent bio poznati koprivnički ljekarnik Ljudevit Šiketanec. No još 1839. godine ton kazališnom životu daju putujuće njemačke družine. Družtvo kazališnih dobrovoljaca daje prve predstave na hrvatskom jeziku već nakon 1840. godine izbacivši gotovo iz cijelosti iz svojeg repertoara komade na njemačkom jeziku, a i tadašnja novinska kritika piše pohvalno o njima – primjerice o komadu “Engleska roba” (6. veljače 1847.), “Vu dolini” (28. studenoga 1847.) i drugima. U svibnju 1847. godine davane su predstave “Smrt Serežanima” i “Rastrešeni”, a Antun Nemčić Gostovinski je hvalio dobrovoljce, koji su “unatoč kajkavštine svoju zadaću izvršili”. Prema tome vidi se da su se u gradu davale predstave na kajkavskom, što nije bilo u skladu sa hrvatskim narodnim preporodom.
Sredinom 1847. godine bila je potaknuta inicijativa za adaptacijom tada već ruševne kazališne zgrade u Koprivnici. Gradski magistrat je ljeti 1847. godine ustrojio komisiju od uglednih građana koja je pregledala zgradu i predložila neka značajne adaptacijske radove, koji su učinjeni već krajem 1847. i početkom 1848. godine. Usprkos marljivom djelovanju domaćih kazališnih amatera u to doba Koprivnica je bila i središte za razne putujuće kazališne družine, a u dokumentima o uplatama u gradsku kasu doznajemo da je 1847. i 1848. godine u Koprivnici gostovalo nekoliko njemačkih kazališnih družina koje su izvele komade: “Fridolin”, “Wirwar”, “Šubić”, “Gebesserte Lorenz” i druge.
Nakon revolucionarne 1848. godine i kasnije uvođenjem apsolutizma kulturni život u Podravini sveden je na minimum, a Šiketanec radi u koprivničkom Družtvu kazališnih dobrovoljaca. Kazališna aktivnost u Koprivnici je praktički prestala 1863. godine, jer je nastala smjena generacija u Društvu kazališnih dobrovoljaca. Družtvo kazališnih dobrovoljaca formalno je prestalo postojati 1864. godine, a kazališna zgrada je porušena prigodom rušenja koprivničkih bedema. Ipak, u listopadu i studenom 1864. godine u gradu je gostovala kazališna družina Gustava Schmita i dala 18 dobro posjećenih predstava i uplatilo u gradsku blagajnu 18 forinti. Obnova kazališnog života u gradu odvijala se od 1874. godine kada je u okviru Narodne čitaonice osnovana kasnije vrlo aktivna diletantska sekcija koju je vodio koprivnički učitelj i književnik Đuro Ester.