Stjepan Brodarić se rodio najvjerojatnije oko 1470. u staroj slavonskoj plemićkoj obitelji u koprivničkom prigradskom naselju Jerošin (danas: Herešin). Slavonija je u ono vrijeme obuhvaćala i pojam današnje sjeverozapadne Hrvatske.
Obitelj je posjede imala u Križevačkoj županiji, a plemićki pridjevak dobili su po svom drevnom posjedu u toj županiji, po Poljani i Herešinu. Imao je brata Matiju i sestru Jelenu. Obrazovanje je započeo vjerojatno u Koprivnici, a nastavio u Pečuhu u katedralnoj školi, da bi ga potom pečuški biskup Zsigmond Ernuszt (Žigmund Ernušt, gospodar Koprivničkog i Đurđevačkog vlastelinstva) – (1473.–1505.) poslao na studij u Padovu, s tim da je troškove njegova studija snosio i zagrebački biskup Luka Szegedi. Studij je započeo 1490. godine, a 1506. je stekao doktorat iz kanonskoga prava. Poslije povratka kući kraće vrijeme je radio u kancelariji Tome Bakača, a l508. ga zatičemo kao tajnika pečuškoga biskupa i kancelara Jurja Satmarija (Szatmári György). Ovu potonju funkciju obnašao je duže od jednoga desetljeća.
Za vrijeme studija imao je u Zagrebu kanoničku kuriju, ali ju je napustio nakon povratka kući, vjerojatno zbog narušenoga odnosa s biskupom Lukom. Zbog svojih zasluga godine 1517. dobio je ispravu kojom mu je dopušteno proširenje grba. Odatle znamo da je tada raspolagao pečuškom kanoničkom kurijom i rektoratom kapele svetoga Andrije, jasno zahvaljujući Szatmáriju. U razdoblju od 1521. do 1526. je kao kraljev tajnik obnašao diplomatske zadaće. Godine 1521. je boravio kod poljskog kralja Žigmunda, od 1522. do 1524. je bio izaslanik u Rimu, kao i 1525.–1526.
U proljeće 1526. kralj ga je imenovao kancelarom. U siječnju 1522. je kao pečuški prepošt stigao u Rim u svojstvu izaslanika. Godine 1524. je zvanje oltara svete Margarete dobio u svojstvu velikog prepošta i ostrogonskog kanonika, a u jesen iste godine je dobio i pjevačko-kanoničku kuriju. Vjerojatno je nosio i zvanje prepošta Budafelhévíza. U proljeće 1526. podignut je u zvanje biskupa. Na imenovanje je s pravom mogao računati ne samo zbog dotadašnje vjerne službe, nego i stoga što do tada nitko nije obnašao funkciju kancelara, a da nije imao rang biskupa. Papinski izaslanik Burgio je postigao da srijemski biskup Ladislav Makedonski (Macedóniai László) u zamjenu za funkciju pečuškoga prepošta i čast egerskoga začasnog kanonika, prepusti biskupski naslov.
Na vijest o padu Petrovaradina je u pismu odaslanom papi pisao kako je od srijemskoga biskupa ponovo postao pečuški prepošt. Iz Mohačkoga boja je “sretno” pobjegao u Požun (Bratislavu), gdje je kao očevidac napisao najbolji prikaz Mohačke bitke 1526. godine, nakon koje je faktički prestalo postojati Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo, a hrvatske zemlje ulaze u sastav Habsburške monarhije. Za hrvatsku književnost je značajan i pisanjem protuturskih govora, od kojih je jedan pisan papi sačuvan. Postao je pečuški (1532.–1537.), te na koncu vácki (1537.–1539.) biskup. Umro je u Vácu na dužnosti biskupa.