Prema zapisima Leandera Brozovića «od voća uzgajala se (sadila) jabuka. u nekoliko vrsta (ječmenika, ljetna, zelenika i pogačona, zimaka). Od krušaka važnija je bila tepka (za sušenje, rakiju i pića), zatim oskoruša, trešnje (za sušenje, rakiju i pića), orah, kesten, breskva, ribiz itd.».
Voćarstvu se u koprivničkom kraju posvećivala nedovoljna pozornost, bez obzira što podneblje, konfiguracija i tlo pružaju značajne mogućnosti i za komercijalni uzgoj većeg broja različitog voća. Nešto voćaka obvezatno se gajilo uz ili u okviru vinograda na Bilogori ili sjevernih kalničkih obronaka, ali se ovo voće uglavnom koristilo isključivo samo za domaće potrebe i nije imalo organiziranu komercijalnu proizvodnju. Uz to je još 1856. godine u Koprivnici predviđeno da će koprivnička škola imati uređen školski vrt i rasadnik voćaka. Uz taj prijedlog postojao je još jedan koji regulira uzgoj voćaka u školskom vrtu 1872. godine. Oko Koprivnice najviše se uzgajala jabuka (ječmenika, zelenika, pogačona…), kruška (tepka i druge), šljiva, oskoruša, trešnja, orah, kesten, breskva i ribiz. Od nekih se plodova pekla rakija, a sačuvan je jedan spor zbog kotla za rakiju. Zanimljivo je da je 1817. godine došlo do zabrane pečenja rakije iz plodova.
Po izvještaju magistrata vidi se da se oko 1775. godine u Koprivnici uzgajalo dudovo stablo. U izvještajima se napominje da građani, usprkos stimulacijama, nisu željeli uzgajati dudov svilac, pa nije bilo ni svilenih čahura, a 1775. godine je grad dobio nadglednika za uzgoj dudova. Ova se djelatnost razvila jer po njoj nekadašnja Mala ulica dobiva naziv Svilarska, ali centralne vlasti nisu bile zadovoljne ovom djelatnošću u našim krajevima.
Blizu šumskih površina sadila se vinova loza i to «samosadna, bez kalemljenja». Brežuljkasti dijelovi južnih i zapadnih dijelova prigradskih naselja i idilični brežuljci Bilogore i Kalnika učinili su u ovom kraju od pamtivjeka popularnim vinogradarstvo, gorice i kleti, ne samo kao poljoprivrednu granu nego i za utjehu starima, koji se više nisu mogli baviti teškim poljoprivrednim radovima te kao inspiraciju mnogim umjetnicima. Sadile su se starinske loze (belina, crnina, imbrina, kadarka itd.)
Vinogradi su najčešće bili na obroncima Kalničkog gorja (lokaliteti Vinica, Subovečki breg, Zvirišče, Močilski breg itd.) te Bilogore (lokaliteti Draganovec, Hajdučki breg i drugi). Stari vinogradi sadili su se na redove (do 70 cm razmaka) i na brajde. Dotrajali trsovi nadomještali su se «korenjacima». Za uzgoj je bilo dosta okapanje, gnojenje i uklanjanje korova. Koprivničanci su u vinogradima vršili prešanje grožđa na prešama, a gradili su nastambe zvane kleti. Sačuvalo se mnoštvo spisa vezanih uz koprivničke vinograde koji su postojali u 17. stoljeću. Među najstarija svjedočanstva o njima (u 17. stoljeću) spada nagodba između Jurja Bedekovića i Mihaela Bojničića za Veliki vrh i Ribnjak pisana 20. listopada 1626. godine.
Grad Koprivnica imao je vinski podrum koji se spominje 1834. godine, a tamo je izgleda 1842. godine bila točionica. Sredinom 19. stoljeća postojala je vinarija koju je grad iznajmljivao. Uz to na području grada se 1854. godine spominju poljski i vinogradarski čuvari. Vinogradarstvo je u drugoj polovici 19. stoljeća doživjelo duboku krizu zbog masovnog oboljenja vinove loze trsovom uši ili filokserom.