Traženje istine treba početi s odbacivanjem svega u što vjerujete da jeste, što su vam bližnji, društvo, okolina, rekli da jeste. Vi to niste, jer nitko ne zna tko mi zapravo jesmo, osim nas samih. Ne znaju to ni naši roditelji, bližnji, prijatelji, partner, učitelji, svećenici, društvo, … isto kao što ni mi ne znamo tko su oni, to mogu znati samo oni sami. Sve što drugi govore o nama, pogrešno je. Odbacimo to, napustimo ego, lažnu priču-sliku o nama samima.
Ego, ili Iluzorno ja, je veo koji prekriva naše sebstvo, naše istinsko ja. Mi nismo ego. Ego je varka koju su stvorili naši roditelji, društvo, okolina, sustav, … Kada smo se rodili, imali smo svoje autentično sebstvo, no, tada smo uz pomoć roditelja, rodbine, bližnjih, okoline, društva, počeli stvarati lažno sebstvo, lažnu sliku o sebi. Da smo kršćanin, grješnik, bogati, siromašni, dobri, loši, lijepi, ružni, poslušni, neposlušni, sposobni, nesposobni, … stvarali su lažnu sliku o nama, a mi smo je sa vremenom prihvaćali kao istinu, i tako gradili Ego, iluzorno ja, lažnu sliku o samome sebi i prihvaćali je kao sebe, ono što jesmo. Dali su nam ime, oko imena stvorili ambicije i usmjerenost. Roditelji su nam usadili vlastita uvjerenja, vjerovanja. Bližnji su nam usadili vlastita uvjerenja, vjerovanja, baš kao okolina i kompletno društvo, sustav.
Malo pomalo na našem egu radilo se putem škole, crkve, sveučilišta, medija, … i tako sve dok ne zaboravimo svoje nevino čisto biće, istinsko ja, i poistovjetimo se sa iluzornim ja, egom. Ego ima sve želje, ambicije, potrebe da uvijek bude u pravu, na vrhu svega. Ego nikada ne dopušta da bar na tren ugledamo vlastito autentično sebstvo, slobodu i ljubav koja jesmo, već proizvodi nevolje, patnju, sukobe, razočarenja, strah, želju za kontrolom, moći, posjedovanjem, … kako bi nas držao što dalje od nas samih.
Posve nesvjesni ljudi vlastiti ego doživljavaju kroz njegov odraz u drugima. Kad shvatite da je ono na što reagirate kod drugih istodobno i u vama (a ponekad i samo u vama), počet ćete postajati svjesni vlastitog ega. Na tom stupnju biste također mogli spoznati da ste drugima činili ono što ste mislili da drugi čine vama. Sebe više ne sagledavate kao žrtvu. Vi niste ego, pa kad postanete svjesni ega u sebi, to ne znači da znate tko ste, nego samo da znate tko niste. Ali, kroz spoznaju onoga što niste otklanja se najveća prepreka istinskoj spoznaji o sebi.
Traženje istine treba početi upravo s te točke: odbacivanjem svega u što vjerujete da jeste, što su vam bližnji, društvo, okolina, rekli da jeste. Vi to niste, jer nitko ne zna tko mi zapravo jesmo, osim nas samih. Ne znaju to ni naši roditelji, bližnji, prijatelji, partner, učitelji, svećenici, društvo, … isto kao što ni mi ne znamo tko su oni, to mogu znati samo oni sami. Sve što drugi govore o nama, pogrešno je. Odbacimo to, napustimo ego. Odbacivanjem ega, odnosno uvjerenja, strahova i laži o nama samima koje čine ego, otkriti ćemo vlastito biće, istinsko sebstvo, istinsko ja, sreću, slobodu, bezuvjetnu ljubav.
Djeca se ne rađaju s egom. Ego je proizvod bližnjih, društva, religije, kulture… Ego je izvor svih problema i ratova, sukoba, nasilja, ljubomore, strahova i patnje. Ego teži za uspjehom, dokazivanjem, da bude u pravu, neprestano se uspoređujući sa drugima i želi imati sve, kada mu u tome ne uspijeva, vrijeđa se. Netko je ljepši od vas i to vas vrijeđa. Netko je bogatiji od vas i to vas vrijeđa. Netko je pametniji od vas i to vas vrijeđa, bezbroj stvari vas vrijeđa a vi to ni ne znate. Ali ne vrijeđaju vas zapravo stvari, već ego, vi ste uvrijeđeni zbog ega. Za ego je sve natjecanje, dokazivanje, igra. Cijelo čovječanstvo danas igra igre, to je jedna opća olimpijada koja traje na cijelom svijetu, već tisućama godina. Pojedinac se bori za svoj put prema gore, a svi ostali povlače ga prema dolje, jer na vrhu ima mjesta samo za jednoga. To je natjecanje ega, i ono vam postaje tako važno da posve zaboravljate da su okolina, društvo, vaši učitelji, usadili u vas taj ego. Od dječjeg vrtića do sveučilišta, što svi oni rade? Svi jačaju vaš ego. Sve više akademskih titula dodaje se vašem imenu i vi se počinjete osjećati sve većim. Ego je najveća laž koju ste prihvatili kao istinu.
Kad bi svatko postao svjestan stanja bez ega, sva ova olimpijada koja se održava na cijelom svijetu, jednostavno bi se zaustavila. Nitko se ne bi želio popeti na vrh, svi bi uživali i veselili se ondje gdje jesu. Ego vas prisiljava da čekate. Veselit ćete se sutra kad uspijete. Danas, naravno, morate patiti, morate se žrtvovati. Želite li uspjeti sutra, danas se morate žrtvovati. Morate zaslužiti uspjeh i zbog toga radite sve vrste gimnastike. A u pitanju je samo malo vremena u kojem treba trpjeti, a tada nastaje veselje.
Ali to sutra nikako da dođe. Ono nikad nije ni došlo. Sutra jednostavno znači ono što nikad ne dolazi. Sutra je prekrasna strategija koja vas održava u patnji. Ego se ne može veseliti u sadašnjosti. On ne može postojati u sadašnjosti, već postoji samo u budućnosti i u prošlosti – u onom što više ne postoji, ili što još ne postoji. Prošlosti više nema, budućnosti još nema, ni jedna ni druga ne postoje. Ego može postojati samo s onim što ne postoji, jer on je sam nepostojeći. U sadašnjosti, u jednom čistom trenutku, nećete pronaći ego u sebi, već samo tihu radost, tiho i čisto ništa.
Budući da je ego laž, iluzija koju smo prihvatili kao stvarnost, postoje trenuci kad smo bez njega. On može postojati samo ako ga podržavate. Iluzije, laži je potrebno snažno podržavanje novim iluzijama i lažima kako bi opstale. Istini ono nije potrebno, u tome leži ljepota istine. Ali laži, iluziji, morate je stalno stvarati da je tu i tamo potaknete, jer ona neprestano tone. Dok je uspijete potaknuti na jednoj strani, ona potone na drugoj.
I to je ono što ljudi čine cijeli život, pokušavaju učiniti da iluzija, da laž izgleda kao istina. Kad imate više novca, imate i veći ego, nešto čvršći od ega siromašna čovjeka. Ego siromašna čovjeka je tanak, on si ne može priuštiti veći ego. Ako postanete predsjednik vlade ili predsjednik države, vaš će se ego napuhati do krajnjih granica. Tada više ne hodate po zemlji.
Cijeli naš život, potraga za novcem, moć, ugled, ovo i ono, sve to nije ništa drugo nego potraga za novim uporištem, potraga za novom zaštitom, da biste nekako zadržali iluzije i laži. A sve vrijeme znate da smrt dolazi. Sve što učinite, smrt će uništiti. A ipak se čovjek i dalje nada, protiv svih nada on gaji nadu: možda svi umru, osim mene.
Na neki način to je istina. Uvijek ste vidjeli da drugi ljudi umiru, nikad niste vidjeli sebe da umirete. Zato to izgleda istinito i logično. Ovaj čovjek umre, onaj čovjek umre, a vi nikad ne umirete. Vi ste uvijek tu da ih žalite, vi uvijek idete s njima na groblje da se oprostite od njih, a tada opet pođete kući.
Ne dajte se zavarati time jer svi su ti ljudi isto radili. A nitko nije izuzetak. Smrt dođe i uništi svu laž, iluziju vašeg uma, vašeg ugleda. Smrt dođe i jednostavno izbriše sve. Štogod učinimo sa svojim životom nije ništa drugo nego pisanje na vodi, čak nije ni pisanje na pijesku, nego na vodi. Niste još ništa ni napisali, a već je svega nestalo. Ne uspijete to ni pročitati. Prije nego pročitate, svega nestane.
Ali mi i dalje gradimo kule u zraku. Budući da su one iluzija, temeljene na lažima, potrebno ih je stalno održavati, stalno se truditi, danju i noću. A nitko ne može paziti na to dvadeset četiri sata dnevno.
I zato katkad, unatoč vama, jave se trenuci kad na čas ugledate stvarnost bez ega koji funkcionira kao prepreka. Zapamtite da unatoč paravana ega kojim se kriju prave namjere, unatoč vama, ti trenuci ipak postoje. Svatko ih jednom doživi. Na primjer, svake noći kad zapadnete u dubok san, san je tako dubok da ne možete čak ni sanjati, tada ego nije više vaš temelj, sve su njegove funkcije nestale. Dubok san bez snova vrsta je male smrti.
U snu bez snova ego posve nestaje, jer kad nema razmišljanja ni snova, kako možete održati iluziju? Ali spavanje bez snova traje tek kratko vrijeme. U osam sati zdravog sna, ono ne traje više od dva sata. A sama ta dva sata vas revitaliziraju. Doživite li ta dva sata duboka spavanja bez snova, ujutro ćete se probuditi kao novi, svježi, oživjeli. Život ponovno postaje uzbudljiv, dan se čini kao dar. Sve izgleda kao novo jer ste vi novi. I sve se čini prekrasnim, jer ste vi u prekrasnom prostoru.
Sto se dogodilo u ta dva sata kad ste zapali u dubok san
Najdragocjenije vrijeme je spavanje bez snova. Zato zapamtite – spavanje je vrlo dragocjeno, nemojte ga propustiti ni zbog kojeg razloga. Za održavanje ega, odnosno laži, iluzije, potrebno je mnogo energije, jer stvaranje novih laži, novih iluzija je težak posao.
Ljubav je drugi fenomen, jedan od najmoćnijih, kad ego nestaje, a vi ste svjesni, potpuno svjesni, vi pulsirate, vibrirate. Više niste individualist, već ste izgubljeni u energiji cjeline.
Tada polako, polako, neka to postane vaš način života. Ono što se događa na vrhuncu ljubavi mora postati vaša disciplina, ne samo iskustvo, nego disciplina. Tada sve što činite i kamo god pođete.. .rano ujutro sa suncem koje izlazi, sve će imati isti osjećaj, sve će biti isto upijanje postojanja. Kad legnete na tlo pod nebom punim zvijezda, doživjet ćete isto stapanje.
Kad legnete na zemlju, osjetit ćete se jedno sa zemljom.
Polako, polako, ljubav vam mora dati ključ kako da budete zaljubljeni u samo postojanje. I tada ćete ego prepoznati kao iluziju, bit će korišten kao iluzija. A kad ga tako koristite, on nije opasan.
Ima nekoliko drugih trenutaka kad ego otpadne sam od sebe. U trenucima velike opasnosti, kad na primjer vozite auto i iznenada vidite da će se dogoditi nesreća. Izgubili ste kontrolu nad automobilom i čini se da ne postoji mogućnost da se spasite. Udarit ćete u drvo, ili u kamion koji vam vozi ususret, ili ćete pasti u rijeku, to je apsolutno sigurno. U tim trenucima ego iznenada nestaje.
Zbog toga je tako privlačno naći se u opasnim situacijama. Ljudi se penju na Everest. To je duboka meditacija, a oni to možda razumiju, a možda i ne.
Prihvačanjem ega, iluzornog ja, odnosno laži, iluzije kao istine, izgubili smo dodir sa izvorom, a samim time izgubili smo i smisao života, to je kao da drvo izgubi dodir s vlastitim korijenjem. Tada nema cvijeća, a lišće počne otpadati. Lišće padne, a novo ne nikne. Sokovi prestaju protjecati, više ne postoji životna snaga. Drvo umire, ono postaje mrtvo.
I drvo će možda početi filozofirati, ono može postati egzistencijalist, poput J. P. Sartra ili nekoga drugog. I počne govoriti da u životu nema cvijeća. Da život nema cvijeća ni mirisa, da nema više ni ptica. I drvo može početi govoriti da je uvijek tako bilo, a naši su preci bili samo u zabludi kad su mislili da su cvjetovi. Oni su to samo zamišljali. Uvijek je bilo tako, proljeće nikad nije ni došlo. Ljudi su samo fantazirali. Ti prosvijetljeni ljudi jednostavno su zamišljali, fantazirali su da cvijeće cvijeta i da postoji velika radost, da ptice lete, a Sunce sja. Ali ničega nema, sve je tama, sve je slučajnost, ništa nema smisla.” Drvo bi to moglo reći.
A prava stvar nije u tomu da ništa nema smisla, da više nema cvijeća, da cvijeće ne postoji, a miris je samo fantazija, već je drvo jednostavno izgubilo kontakt sa svojim vlastitim korijenom.
Ako niste ukorijenjeni u svoju prosvijetljenost, svoje biće, ono što jeste, nećete cvjetati. Nećete pjevati, nećete znati što je slavlje. A kako ćete onda znati Boga, ako ne znate za slavlje? Vi ste zaboravili kako se pleše,. Vaše drvo je suho, vaša životna snaga je nestala. Morati ćete ponovno pronaći svoje korijene. Gdje ćete ih pronaći? Oni se moraju pronaći ovdje i sada, u vama, vašoj biti.
Osho
Sastavio: Velimir Gašparić