Svim srcem želim da što prije dobijemo novog izbornika i izgubimo teve sukomentatora. Bože, kako je naporno slušati opis onoga što smo i sami maloprije vidjeli ”ovde” i ”kvalitetno”. Pa još kad se nađu na istoj valnoj dužini pričljivi komentator i sukomentator, onda oni skupi nogoloptači na terenu izgube na važnosti. Daj Bože olakšanje za teve pretplatnike. Ni vrag da još od moje pretplate još i plaća honorar milijunašima!
Prelazak na bolje radno mjesto je inače bila dobra metoda u prošlosti. Sjećam se jednog slučaja iz tiskare. Uz koju je početkom šezdesetih bila vezana redakcija Glasa Podravine, pa su nam rukovodioci novina bili stariji grafičari. U to vrijeme odjedanput je jedan pajdaš, ne baš dokazani stručnjak, u svom pogonu postavljen za šefa. Znali smo da ima puno boljih i zaslužnijih, pa smo se čudili.
Onda je slijedilo objašnjenje.
Na izravnom poslu na stroju radio je velike štete, puno je bilo apfala, nekorisnih otpadaka, pa su ga postavili za šefa. Da ne radi štetu!
POLITIČARU, RECI TO GOSPODSKI
E, takvih je danas puna Hrvatska. Ne velim da je tako i sa sukomentatorima, ali imam osjećaj da se u nekim strankama u našoj županiji također tako postupa. Čitajući o komunikaciji jedne imenom stare stranke s političkim suparnicima (ako mogu nekome to i biti, jer su spušili od naroda na izborima i srozali rejting časne stranke ispod ništice), dobivam dojam da ti ljudi gaje u sebi ogromnu mržnju, jer idu džonom na osobu, izruguju se nazivima.
Ili su možda neuki. U politici, ophođenju, kulturi.
Budi protiv, ali reci to argumentirano i gospodski.
ZANEMARIMO RJEČNIK IZ 45-e: TKO NAS OKRA’ 90-e?
Ni na državnoj razini komunikacija nije gospodska. Kad već ne znaju što bi, onda se pozivaju na povijest. Pa tako šef najjače oporbene stranke insinuira da svi koji su lijevo opredijeljeni najbolje znaju politički rječnik iz 45-e. Imam za koji dan sedam banki i ne znam o čemu crni Marko govori, jer mi rječnik iz 45-e nije poznat, imao sam tek tri godine. A njegovi današnji politički suparnici nisu se ni rodili. Kao i rijetko tko i iz SDP-a, HDZ-a i ostalih. Ciljajući na jednog čovjeka, sasvim glupo i ne razmišljajući, pojedini politički tipovi vrijeđaju čitave generacije koje su valjda krive što su se ranije rodile i živjele u više državnih tvorevina.
Ma pusti rječnik! Reci ti meni nešto o tome kako su krali oko tebe i kako su osiromašili državu. Pa mi pričaj o politici devedesetih zbog čega danas ljudi plaću pred kamerama i zatvorenim vratima svojih pogona. To vi mladi nikad nećete shvatiti. Ovo ”svojim” pogonima. Jer ljudi su nekad, u trulom socijalizmu, istinski voljeli svoje poduzeće, jer su ga stvarali vlastitim radom (zato volimo Podravku ljubavlju koja nikad neće biti shvatljiva foteljašima u metropoli). A politika, koja je željela 100 do 200 najbogatijih u zemlji, a ostatak, nešto minimalno, dati stoci sitnog zuba kojoj ne treba puno hrane, malo sijena i zobi, ta politika ima i danas sljedbenika. Ma ne mislite vi o narodu! Mislite samo na svoje guzice i cvilite kad vam se izmakne fotelja ili kancelarijica.
UVOZ EUROPSKOG NEREDA MEĐU HRVATSKO PUČANSTVO
Kako sam još uvijek na moru, imam prigodu vidjeti posljedice tajkunizacije 90-ih, u napuštenim restoranima, apartmanima, slaboj ponudi izvan hotela, katastrofalno opremljenim dućanima, kioscima za novine zaraslim u makiju. Ima još, ali, ipak, to je moje more i moje sunce. Ne mogu ga ne voljeti.
Vole ga i oni kojima bismo mi trebali pasti u zagrljaj iduće godine. Sunarodnjaci frau Merkel. Pa nas uče kako je to u Europi. Cijeli dan se pržiš na suncu, ločeš tekućinu iz boca. Boce pobereše, jer je to povratna ambalaža, a čepove ostaviš domorocima. Teško odnijet do prve usputne vreće za smeće. I atko svakoga dana.
I u ponašanju im nismo ravni. Ostaviš stvari i odeš u vodu i kad se vratiš, četiri do pet sunarodnjaka spomenute frau, rasprostru se s ležaljkama, ručnicima i torbama, i to tako stručno da više ne možeš na svojem mjestu sjediti, a kamoli ležati. Jedino da se baciš dolje na kamenje k’o slonovi kad im dođe vrijeme. Za izazak iz ove krize morali smo prehodati preko stvari recesijskih zapadnjaka i otišli. A oni se čudili spominjanju riječi kultur, šajze i tome slično, kad su oni tako lijepo obavili zadatak: istjerali su buduće Europljane. Jer im ne trebaju. Treba im samo njihova zemlja. More. Trebaju ih samo da njima koriste. Sve zakone štimaju kako bi oni imali što ćariti. Nećemo imati puno koristi od naših političkih tzv. prijatelja. Nadmeni je to mentalitet neugodno ispunjenih građana EU. Ispunjenih europskom pivom. Koju donose sa sobom iz zemlje kojoj priznam da igra odličan nogomet.
DOMAĆI GOST SE CIJENI, ZATO MU SE NABIJAJU CIJENE
Ako mislite da je to pretjerano, uvjeravam vas da nije. O ponašanju takvih gostiju govorit će vam i mještani. Niz je primjera arogancije. I to nije od danas. Sjećam se zgode iz hotela u Medulinu krajem sedamdesetih godina. Gužva za šankom, stojimo pozadi. A onda nam barmen mahne neka dođemo. Ispred nas sve sami stranci. Kaže barmen: da nema domaćih mogli bismo zatvoriti šanke. Evo, gledajte onu trojicu. Već pola sata stoje za šankom i dogovaraju se što će popiti. Zarada je samo od naših ljudi.
Važilo bi to i danas da mnogima nije do lake zarade, pa su digli cijene na europsku razinu i malo iznad i onda se čude što im je terasa prazna.
SVIJET JE MALI: SLUČAJNI SUSRETI I SUDARI
Zbog cijena iz destinacije po potrebito odemo taxi-čamcima ili kombićima u grad. Nisam ni sanjao da se tamo može biti sudionik prometne nesreće u pješakom dijelu grada, parku. Sjedimo na klupi u parku, tipkam poruku na mobitelu, najdraža na svijeti piše razglednice, i najedanput, bum-tras udarac u nogu, odleti mi mobitel, najdražoj penkalo, a ispod nas stariji čovjek leži na biciklu s kojim se zaletio u sjedeće podravske turiste. Skočili smo i pomogli starijem čovjeku, skupili novac koji mu je ispao iz džepa, ugurali ga u džep košulje. Polako smo ga podigli, nije udario glavom, natukao je rebra na guvernal i malo ogulio nogu. U tom trenutku naišao je i mjesni doktor. Pregledao ga i pitao me jesam li čitav. Jesam, što da mu pričam o ranici na gležnju. Čovjek na biciklu jednostavno u hladu nije vidio klupu ni nas. Je li vam to što govori o vožnji biciklima po parku i nogostupima u Koprivnici?
Kad je nesretni čovjek otišao gurajući bicikl, još uvijek ošamućen i pod stresom zbog događaja, liječnik je to pripisao starosti, pa se razvila priča o godinama. Doznao sam da je doktor moja generacija (baš kao u pjesmi: četrdesetdrugeee), pa ga pitam koji mjesec, kaže kolovoz, koji dan, kaže 14-i, a ja 28-i! Pa se srdačno rukovasmo, i iščestitasmo si skore rođendane.
Svijet je mali, slučajnosti zbližavaju. Puno ljepši doživljaj nego kad su me državljani spomenute frau istjerali s plaže.
Svijet je mali. U subotu slučajni susret na Jadranu: poznanica iz djetinjstva koja je odavno preselila na more, u istom je redu u samoposluzi.
Danas, u subotu, smjena je gostiju. U malenom svijetu u kojem živimo moglo bi se dogoditi da naletim na nekog poznatog iz Koprivnice.
Nadam se samo da neće biti jedan od one dvojice s kojima ne razgovaram.