Zahvaljujući Olimpijskim igrama (kolokvijalno ih zovemo Olimpijada, pa makar se svi jezičari i tumači slova, slogova i riječi postavili na glavu) pomalo smo bili lišeni teške drame (nešto kao Kralj Lear), jer ne znate kako je bilo teško pratiti iz dana u dan, a onda iz sata u sat hoće li konačno potpisati. Ti novci tako su potrebni.
Onda, baš kad sam nekako skucao 190 kuna za stambenu pričuvu, došla je vijest da je potpisao. Mali Modrić i 50 milijuna. Odahnuo sam, a svekoliko ostalo novinstvo zabrinulo se: o čemu će sada izvještavati iz danas u dan i iz sata u sat. Znao sam da će sve biti u redu čim je bivši komentator, a sadašnji nogometni izbornik, rekao da je za njega najbolje da bude tamo kamo je otišao. Jer kad poznati pjevač Mare i Kate nešto kaže, to je za državnu televiziju dosad bila sveta riječ. Jedino naša regija nije glasala za njega. Pa je nastao problem: kako se netko usuđuje imati svoje mišljenje?
A mali ipak nije potpisao, doznajemo drugu istinu i evo nama brige nakon Ollimpijskih igara!
ZAVLAČENJEM KROZ ŽIVOT I ŽIVCE
A Olimpijske igre gledali smo na teve. HTV je pokupila sve živo što zna sricati slogove, pa nam je ponudila i davno otjerane novinare, ali i novinara koji je osnovao vlastitu tvrtku, pa njegovo zavlačenje i mucanje možete slušati na široj lepezi televizijskih programa, od Maksa do HTV-a. I jedan mlađi kolega poveo se za njim i takvo mučenje gledatelja odavno nismo slušali. Prosto je nevjerojatno da slavna služba za jezik i govor nema otvorene uši, jer ovo je bilo prestrašno. E, da su samo čuli kolege što im se sve govorilo u hrvatskim domovima!
Nije da smo bez greške. Eto, ja ne znam dobro izgovoriti ”r”, ali sam ipak na raznim radio postajama i televiziji funkcionirao više od 50 godina, pa valjda to nije smetalo. Jedna osoba iz službe za jezik i govore, na privremenom radu u studiju Bjelovar, rekla je da vježbama to možemo ispraviti. No, već sam imao pet banki, pa sam si mislio: s paradentozom i faličnim ”r” izdržat ću još neko vrijeme.
KRITIKA NIJE FIZIČKI NAPAD
Ali, opća gužva oko Olimpijade dovela je i mene iz povijesne prašine pred mikrofon, pa sam morao popuniti rupe u sportskom programu Hrvatskog radija (desetljećima im radim besplatno, da ne biste pomislili da pojačavam penziju kao Edo Pezzi). Nekako sam izbjegao prijenos Slavena Belupa i Istre, ali me u nedjelju zapalo Slaven Belupo – Zadar. Vjerojatno ću loše izgovarati ”r”, ali ću pokušati što ma nje mucati i zavlačiti, jer vidim da to na slušatelje djeluje prestrašno. Ali, istodobno, zamolio sam za pripomoć mlađeg novinara: ne mogu sve znati i vidjeti.
Ne mislim da je ovom kritikom narušena kolegijalnost, nije kritika fizički napad, ali mislim da bi nam ukupno novinarstvo bilo bolje kad bi mladi slušali i bar ponešto prihvatili od onoga što im govore stariji kolege. Jer da je tako onda bi se i u Koprivnici rodili dečeci koji bi mogli prenašati Zadra i Slavena, a ne da im to radi, jedva penjući se na vrh tribine, kolega od sedam banki.
U toj branši naučio sam da se svaki savjet mladima dočekuje kao napad na lik i djelo. No, mi stariji apsolutno smo male bebe kad se radi o crnilu i žutilu i objavljivanju krvi na razlupanim automobilima, jer znate ono: to ljudi traže! Naravnmo, bez dva mrtva na cesti nemremo pojesti ni ručak, a gdje je još večera!
STARICA I STARAC
Odnos mladih prema starijim i iskusnijima nije dobar ni u tretiranju njihovih nesreća. Poginula starica, čitam. A ona ima nešto više od 60 ljeta. A starac se prikalemi i nekome tko je u punoj radnoj snazi, a ima ”već” 50 i kusur. Pa ja sam onda neandertalac! Kad se maknem iz Karata, raznih povijesti i praćenja sporta, nemojte napisati da je otišao starac. Što ste stariji to ćete više razmišljati o tome, jer ćete se neminovno naći u žrvnju novokomponovanih copy-paste i kradi-slike žurnalista.
SLAVEN BELUPO
Prije nastupa Slavena Belupa u kvalifikacijama za Europsku ligu ipak sam našao nešto o Slavenu. Biliću!
Nakon nastupa s Baskima naišao sam na puno hvalospjeva o nekima drugima. Ne doživljavam infarkt ako moj klub kojeg pratim izgubi, kao neki kojima praćenje njihova kluba život znači, osobito onima južnjačkog temperamenta, ali uzimam si pravo na radost i ponos kad moj klub odigra kao što je Slaven Belupo odigrao u četvrtak s Athleticom. Bez obzira što se to omlaovažavalo. Uzimam si pravo također da se poistovjetim sa svim prisutnim navijačima i da se ponosim što sam bio dio njih. I iskusni novinar iz Zagreba, koji je pisao komentare nakon utakmice, vidio sam, srcem i dušom bio je uz Slaven, zbog igre koji je prikazao i rezultata. Mogli bismo reći da smo na pobjede Slavena Belupa nad velikima već i navikli. Nije prvi put. Ali, klanjam se do zemlje takvoj publici kakvu su Ferenčina i dečki imali u četvrtak u Koprivnici. Kad se stadion ispraznio, a ja dovršavao izvještaj za ovaj portal, na vrhu tribine u onoj polutami i samoći obrisao sam suzu.
Kako volim svoj grad!