Nakon burnih kazališnih dana u Koprivnici i donatorskih događanja u Muzeju grada otišao sam na otok koji je dovoljno blizu za javni prijevoz, a dovoljno daleko od stalnog koprivničkog ambijenta u novi, tj. preselio sam se iz jednog u drugi apartman. Na Rabu se nije ništa promijenilo. I dalje je otok s 312 izvora pitke vode, kamenit sa jevera, šumovit s druge strane. U jedini dućan i dalje dolazi samo pet komada Sportskih novosti, bufetići uz plažu na Suhoj Punti i ove, kao i prije dvije godine, rade samo do 18 sati. To je vrijeme kada oprezni Podravci tek stidljivo proviruju iz soba i kreću na plažu u strahu da ih ovo primorsko sunce ne sprži. A znate kak’ stojimo s kadrovima: ta je rečenica nekad značila isticanje vlastite potrebitosti u društvu. Turistima se jasno daje do znanja da se ovdje neke stvari zatvaraju, dok u Španjolskoj, recimo, tek od 21 sati počinju raditi. Stari je moj, već objavljeni, štos da Nijemci moju pojavu na plaži tumače time da je vrijeme za večeru.
No, ako ste bilo gdje drugdje osim u Koprivnici, pogodnost vam je što ćete vidjeti kakvo će biti vrijeme sutra, kakve temperature i tome slično. Jer na određenim televizijskim programima u sjeverozapadnoj Hrvatskoj vidjet ćete kartu prognoze s ucrtanim gradovima Varaždinom, Bjelovarom i Viroviticom, našim jakim (političkim) centrima, a nigdje nema Koprivnice. Ona mlada gospođa i mladi gospodin koji tumače otkuda pušu vjetrovi vjerojatno ni ne znaju da je Koprivnica centar Podravine, jer Varaždin je Zagorje, Virovitica Slavonija, a Bjelovar, ah Bjelovar, on je uvijek tamo gdje je smješten. U povijesti je bio i naše međuopćinsko središte, centar za množenje partijske, sindikalne, omladinske i ine birokracije. Sada nas pomalo sele u Varaždin, a novovjeke vlasti niti ne znaju da je to ostvarenje dugodišnje disidentsko-partijske težnje. Naime, nekadašnji sekretar Općinskog komiteta u Koprivnici Joža Jakupić imao je grdnih problema što je bio na čelu one partijske struje koja je vukla upravljačke mehanizme prema Varaždinu, a upozoravala da brak s Bjelovarom nije logičan.
No, bio je partijski zadatak da se Bjelovaru dâ na važnosti, iako ni prometno i ne znam sve kako nije mogao biti logični izbor za tadašnje povezivanje. Iako su tom Bjelovaru mnogi Podravci i Prigorci težili. Picoki su htjelu u tu županiju, Vrbovec se izborio za odlazak u Zagrebačku županiju, a i Križevci bi najradije da bude nekak’ drugačije. Koprivnica bi nestala ne samo s prognostičke karte.
LOŠE DRŽAVE, DOBAR NOGOMET
No, da zaključim: tu gdje sam ja, jutarnje temperature su odlične, ali po danu je pakao. I bit će još cijeli idući tjedan. No, bar nema zime: popravljen je zidni televizor, pa sada mogu gledati utakmice B grupe EP-a u nogometu, kao što nisam mogao gledati A grupu i prolaz Čeha i Grka u subotu. Ovo pišem u nedjelju prije podne, pa još ne znam kako će Grčka proći na izborima. Lako moguće da će nogoloptači Grčke nastaviti život u Europi, a država Grčka, dužna k’o Grčka, kaže Europi pa-pa.
Ako razmišljamo po toj logici, onda bi se trebalo plašiti da se isto to ne dogodi s preostala dva europska dužnika pred financijskim kolapsom, Španjolskom i Italijom. Bilo bi grozno da i oni odu iz eurozone, a nogometaši ostanu na EP. Ipak, pouzdam se u mladića kojeg sam rado išao gledati u Kranjčevićevu dok je igrao u dresu Zagreba kontra Slavena, Mandžukića.
Inače, pratim prijenose na HTV-u i sve je u redu, ali uz osnovnog komentatora pojavljuje se sukomentator, navodni idući izbornik, i taman nešto reče Ćosić, a začas evo ti komentatora koji kritizira raspored igrača sadašnjeg izbornika i koji sve zna. Zaista, kako je moguće da pjevač Mare i Kate nije izabran izbornikom već ranije i ostao za sva vremena, jer ako baš nije trener svih trenera, sukomentator je svih sukomentatora. Stišavam ton, ili odem na ZDF.
HRVATSKI MOZGOVI BEZ KISIKA
Kad učestalo čitam naslove o tome kako je netko, pa i čitava nacija, ostao bez daha, jer je neka, meni nepoznata, djevojka odlučila ”pokazati svoje atribute” (valjda ona mala Nives koja u prezimenu ima veze s termometrom), mene to asocira samo na Goradov film Do posljednjeg daha s Blemondom, pa i na McBrideov remake s Gereom.
Međutim, u zadnje vrijeme ozbiljno sam zabrinut za dah i stanje zdravlja nacije, jer nacija koja tako često ostaje bez daha izazvanog tiskovnim žutilom, stoji loše s plućima, a posredno onda i s kisikom, a poznato je da baš i mozak teško radi bez kisika. Prijeti nam opasnost da postanemo nacija bez daha i mozga.
NEPISMENI NEPOTIZAM
Bože, kako ima nepismenih ljudi! Uskliknuo sam to kad sam pročitao jedno od mnogih priopćenja koja dobivam. Gotovo da je nemoguće da u našem tako kulturnom gradu netko može sročiti toliko neprobavljivih rečenica. I onda ih poslati novinarima. A mi smo koliko-toliko pismeni. Kad se sjetim usporedbe koliko plaću dobivaju te nepismene osobe, a za koju sam ja radio cijeli život, onda zaista ostajem bez daha. No, politika je snažna stvar. Zato imamo malovitraše, kerumiziranu kulturu i nastavak nepotizma. Jer, pojedine budale i dalje tjeraju po starom, ne vide da smo ipak pismeni i da smo ih pročitali.
LISTA PROPASTI
A s druge strane čitamo i čujemo izjavu tehnomenadžera, premijerovog pobočnika, prvoga do prvog, kako je raditi zabadava sumnjiva rabota. Tu nešto smrdi, kaže visoki dužnosnik.
Po njegovu, a o Čačiću je riječ, ispada da je moj čitav život, osobito zadnje desetljeće, najobičnije smrdljivo djelovanje. Sada je propao Vjesnik, novine u kojima sam i ja radio, bio na ponižavajućem čekanju, a onda sam pristao zbog Slavena i rukometašica pisati sport za taj list, a da mi godinu i nešto nije isplaćena ni kuna honorara. A ostali su dužni i iz ranijih razdoblja, još danas čuvam dopis glavnom uredniku. Iz istih sportsko-domoljubnih razloga točno godinu dana pisao sam i za Sportplus. Ni kinte honorara. Ali, zanimljivo, i taj je list propao. Ima ih još, a mislim da su dobro napravili oni koji su mi isplaćivali bijedne honorare (na spisku imam dvije državne i jednu lokalnu redakciju), i na vrijeme otkazali suradnju, jer bi, slijedom koincidencije, i oni moglo propasti.
To vam je slično onome kako je jedan moj uvaženi stariji kolega pisao reportažne razgovore s ljudima i onda su tri njegova sugovornika za redom, nakon što je s njima razgovarao, umrla! Četvrta gospođa, molila ga je da se ne spominja s njom. Da ne umre.
Možda je tako i s redakcijama. Mogle bi propasti ako angažiraju politici nesimpatične pojedince. Jer teško je dobiti ovaj posao ako ne hvalite lik i djelo. A ja, eto, još nisam spreman za takav avan-turizam.
KAMUFLIRANI KINEZ
Poruka vodeći Podravkašima. Obavio sam kontrolu jedinog dućana u Suhoj Punti. Ima juha i dodataka jelima, salata, ajvara i senfa, samo se teško pronađe, jer je smješten na gornju policu zajedno sa slatkim proizvodima i Čokolinom, pa je logično da sam morao pitati blagajnicu gdje je senf. Ima pekmeza i u onim malim stajkenkama. Bit će radostan novi mesni direktor svih pašteta i mesnjaka, pajdaš Dragan Habdija, što su proizvodi Danice dobro zastupljeni. Napunio sam njima frižider. Jeger smo i druge salame ponijeli od doma. Dragan, ne trebaš ništa slati. Radije pomozimo rukometu (zajedno smo u Upravnom odboru, naime).
Drago mi je što će na motive doći Kinezi, ali mi je žao što neću biti tu, jer ću razvijati turizam na Rabu, a tako bih se lijepo mogao kamuflirati među mnogobrojne istočnjake, što mi omogućava, doduše ne izgled, jer sam više nalik na piv
skog Bavarca, ali prezime svakako.
Či-čin, kako to kineski zvuči.