Otvorene gradske karte // JE LI KOLUMNA KOLUMNA ILI NIJE // O povratku unazad za 50 godina uz dva aforizma // Nema autoriteta bez odgovornosti, kao što ne može biti odgovoran onaj, tko nema autoritet. // I dalje: Greška je rukovodstva ako se ljudima dodjeljuju zaduženja za čije izvršenje nisu sposobni. Greška se povećava, ako se pri tome traži i odgovornost.
NAPOMENA: Ovo je tekst samo za one koji ga žele čitati. Hvala onima koji ga ne čitaju. Imaju pravo: jedna davež manje! Kako god to shvatili.
Jer, pravo je svakoga da mu ne odgovara što netko nadrlja na papir ili na internetskim stranicama. Tehnički, može otkazati novine, ne primiti pismo, ili ne otvarati određeni web. To je bar lako: ne čitaš više jedan, ali naletiš na 50 drugih koji ili jednako pišu, ili imaju iste poglede kao oni koji ste prestali čitati. Nema jednoumlja. Nema svetinja, svetaca ni zaštićenih krava. Slobodni smo koliko želimo, a bit ćemo još slobodniji.
Ovo gornje nije bez osnove. U tom kontekstu bila je jedna reakcija da se iza naziva ove rubrike, gdje u nadnaslovu stoji i naziv ”Kolumna” stavi upitnik (?): je li to kolumna!
Prema uvriježenom tumačenju ”kolumna je redovno ponavljajući članak ili rad objavljen u dnevnim novinama, časopisu ili drugoj publikaciji. Kolumne pišu kolumnisti.
Od drugih oblika novinarstva kolumna se razlikuje po sljedećim kriterijama:
- redovna je značajka u publikaciji
- upravljana je od strane autora
- sadrži izričito gledište ili mišljenje
Dakle, ovo što pišem jest kolumna, bez upitnika. Sadrži izričito gledište i mišljenje. To je kolumna i onda kada se ne slažem s mišljenjem o potrebi dizanja nekakve Oluje i križarskih ratova. I točka. Završit ću u paklu? K vragu, kakav je to nauk koji samo plaši ljude kaznama, čistilištima, gorenjem u paklenoj vatri… Ljudima treba vratiti vjeru, a ne ubijati je.
Još jednom ”dakle”: kome ne paše takvo mišljenje, zaista neka ne čita. To će biti dovoljno, jer nisam napadač s oružjem u ruci da bi se trebala pokrenuti inkvizicija modernog doba. Ionako previše paradirate po trgovima naše metropole.
Sreća da nam koprivnički mentalitet nije kao u nekih drugih, jer bi sada čitav grad trošio snagu na prijepor oko odgoja tinejdžera, zaboravio bi i priče o otpuštanjima, kampovima, faksu, prebučnim zvonima (zbog zvona se odustajalo od stanovanja u šparnoj hiži i Bog će već kazniti ”zvonare”), otpadu, gradonačelnicima…
OTPATKE TREBA SORTIRATI
Suglasan sam da sam otpadak od nazadnih mišljenja. Tako sam oslobođen sitnih terora koji se provode oko milodara, dok djeca u hramovima imaju problema oko ulice u kojoj prebivaju, pa se ne mogu moliti u toj zgradi, već u onoj drugoj, oko naređivanja kad se mora biti doma da se pripremi novac. A zašto bi se netko morao moliti u hramu, a ne kod kuće, recimo, ili moliti uopće? Bar neće slušati političke govore s duhovnog svetišta.
Stalno razmišljam vrijedi li to što sam pročitao vlastitu kolekciju sličica s raznim oprostima. Ako vrijedi, onda ne samo da se ne moram bojati pakla, nego mi je, s obzirom na stečene godine oprosta, rejting negdje za treću otpadnu ligu. Trećoredac, skoro.
Pobrkani lončići. Isuse, kolika dobra i vrijednosti, zlata i svega imaju i još su nezajažljivi, još plindraju narod više od vladinog poreznog sustava.
Kad govorimo o otpacima, komunalcima na znanje: kontejneri su prepuni plastike i potrebno je češće pražnjenje, jer se stvara nered tamo gdje bi trebao vladati red u uhodanom odvajanju otpada. U Koprivnici je odvajanje otpada uvriježena praksa, građani imaju svijest o tome, pa nemojte onda ljenčariti ili se izgovarati voznim parkom, ljudstvom, vremenom, blagdanima (kojih je u državi, u kojoj se ioanko malo radi, previše), ili želučanim tegobama zbog teve dnevnika.
DA JE BEĆAR BITI LAKO, TAD BI BEĆAR BIO SVA’KO
Mislim da u ovoj državi lud zbunjenoga, a u našoj ”državi” Koprivnici svi znaju sve bolje od onih koji odlučuju. Čudno da je tako malo kandidata za gradonačelnika, kad, eto, svi mogu bolje, a nije jasno kako se kraj tolikih pravednika Zvonimir još održao na čelu Uprave Podravke. Jedini način da ga se makne je – da postigne uspjeh!
To Podravci ne mogu nikome oprostiti, jer najgore će biti kad netko, bilo kad, postigne uspjeh. E, taj ga je nagrabusio, jer ga iza plota čeka desetina ili vod onih koji znaju bolje i koji su zaslužniji.
No, kandidati za gradonačelnike moraju znati: neće oni donijeti boljitak gradu. Gradu boljitak donose njegovi građani. Zaposleni građani. Osobito u Podravki. Imate li dovoljno zaposlenih, bit ćete dobar i bogat gradonačelnik. Nemate li to, nemojte se unaprijed razmetati, jer ovisite o ljudima koje ćete gledati silom smještaja svisoka, s prozora kancelarije gradonačelnika, iz Gradske vijećnice. Ako ste ozbiljni, a ne ridikuli koji prodaju kerumovštinu, onda ćete i s više poštovanja gledati svoje političke suparnike, prošle, sadašnje i buduće, jer posao kojem težite nije lak.
A da ne velim da ćete stalno biti na meti. Svi pljuju, nitko da predloži nešto konkretno. Čim se nešto sagradi, već bi se rušilo. Ni da sam pametniji nego što sam sada, nikada se ne bih usudio biti gradonačelnik, župan, predsjednik uprave. Nisam poltron, uvijek sam bundžija, ali ja tim ljudima uvijek prilazim s poštovanjem, bez obzira kojeg su političkog opredjeljenja, i bez obzira na osobna poznanstva s bilo kime, uvijek ih pozdravljam i tituliram s ”predsjedniče, gradonačelnice, župane”. Ako ne mogu pomoć’, bar da ne odmažem. Nije tim ljudima lako. Znate onu: da je bećar biti lako, tad bi bećar bio sva’ko!
SVAKODNEVNO DOSADNO ISKAKANJE I NADOVEZIVANJE NA MIŠLJENJE DRUGIH
Sindikati su, recimo, skočili nakon mišljenja jednog MMF-ovca i optužili Vladu zbog rezanja i štednje, što je inače filozofija međunarodnih financijera. Čudi me da već nisu optužili Vladu zbog uporabe brokule i ostalih oksidansa po glavi stanovnika, jer po jednom nobelovcu ne zaustavljaju razmnožavanje stanica raka, već ga posjpešuju. Najlakše je čekati kad će netko reći što vam ide u prilog, pa onda to razvijati kao vlastitu, sindikalnu ili kakvu drugu, tezu.
Tko god bili i što god ćete raditi, gradonačelnici, neće vam biti lako. Kad budete izabrani, moju građansku potporu ćete imati. Osim za tramvaj: dajte zbilja to promijenite u rikše. Zaposlite ćemo nove ljude koji će rikšama vući građane u bolju budućnost. Tramvaji se sudaraju, promet stane, politika propada. Sudar rikši, pak, završi s nekoliko pljuski i, oprosti Bože, psovki.
Jedan detalj iz šezdesetih (povratak u njih i ne bi bio tako loš, objasnit ću malo dolje, niže u tekstu) iz Čakovca. Tamo sam godinu i pol radio u listu Međimurje, pa zato znam za to. Čakovec se gradio, nicale su zgrade, obiteljske kuće. Svakoga dana bio je sve ljepši. Urbanistički plan, za kojim je Koprivnica vapila, bio je na djelu. Kako to da se tamo toliko gradilo? Odgovoreno mi je: naš Građevinski kombinat Međimurje kad nema što raditi – gradi grad. Mi u Koprivnici prije 50 godina nismo cijenili urbaniste.
MALI ZAPISI O PODRAVKI PRIJE 50 GODINA: PROŠLOST O KOJOJ SE GOVORI S PODSMIJEHOM I SARKAZMOM
A zlosutna prognoza ili konstatacija da je grad bačen ili će biti bačen 50 godina unazad? S moje točke stajališta ne bi bilo loše. Ništa protiv gradonačelničkog kandidata, pristojnog gospodina Ernesta, on je to izveo kao stilsku figuru i borbu za predizborni prostor, na što ima puno pravo.
Radi mladih naraštaja evo nekoliko činjenica o tom vremenu, o kojem ni jedan kandidat za gradonačelnika sigurno ne zna puno.
Tako vam je bilo nekoć.
Imao sam samo 20 godina, honorar 1960. i 1961. godine 10.000 dinara, poslije, 1962. plaća 12.000-15.000, dovoljno za stan, hranu Pod pikom, cugu, čvarke i prge sira kod mame Grahovčine, kupnju knjiga, svih vrsta novina, Naprijedovih odijela i košulja od Kamenskog, Batinih (Borovo) špičoka, redoviti odlazak u kino, večernje Martinuševe ili Tomašekove ćevape…
A onda me stavilo na besplatnu koštu i boravak u crnogorski Bar na 17 mjeseci u sivomaslinastoj odori. Povratak u bolji život tek 1965.
Prije 50 godina počeo je izlaziti Podravkin bilten. Pa zavirimo malo u prošlost, koja se često paušalno osuđuje i o njoj govori s podsmijehom i sarkazmom, kao da vaše prabake i pradjedovi, bake i djedovi, majke i očevi nisu živjeli u to vrijeme i gradili ovo što imate danas. Podravku, prije svega. Bez nje bi Koprivnica bila obična selendra.
POVEĆANJE PLAĆA ZBOG NOVIH CIJENA KRUHA, ISPLATA PLAĆA PO RENTABILNOSTI I EKONOMIČNOSTI
Evo što se događalo (citati iz Podravkina biltena).
Godine 1962. izgrađene su nove proizvodne hale, spremalo se njihovo moderniziranje i uređenje.
Zbog novih cijena kruha osobni dohoci radnika i službenika odlukom Saveznog izvršnog vijeća povećani za za 400 dinara. Isplata osobnih dohodaka u Podravki 30. studenoga 1962. godine bila je po rentabilnosti i ekonomičnosti.
Na sastanku o ekonomskoj propagandi utvrđeno je da treba raditi u cilju proširenja tržišta i povećanja prodaje već uvedenih jušnih koncentrata, povećanje prodaje proizvoda Vegeta 40, uvođenje na tržište novih proizvoda koji će se pojaviti u toku godine, povremeno propagiranje ostalih proizvoda tvornice.
Prosjek primanja u 1962. godini bio je 22.721 dinar. Iznad 60.000 primali su prof. Zlata Bartl, Novica Bukvić, Nikola Cvetković, Milan Fijan, inž. Pvle Gaži, Drago Južnić, Franjo Keršner, Ivan Maurinac, Obrad Nikolić, Mikola Podkonjak i Dragutin Valc (tu je dosta trgovčakih putnika). Ispod 15.000 primalo je samo 14 zaposlenih radnika.
Objavljena su i dva zanimljiva aforizma: Nema autoriteta bez odgovornosti, kao što ne može biti odgovoran onaj, tko nema autoritet.
I dalje: Greška je rukovodstva ako se ljudima dodjeljuju zaduženja za čije izvršenje nisu sposobni. Greška se povećava, ako se pri tome traži i odgovornost.
U 1963. godini naslov: Nema bojazni od otpusta radne snage u ekonomskim jedinicama (komentar: Vratite nas hitno 50 godina unazad!).
Radnički savjet je na sjednici 12. travnja 1963. godine donio odluku o izgradnji stambene dvokatnice vrijedne 25 milijuna dinara, sa šest garsonjera, šest jednosobnih i šest dvosobnih stanova. Za individualnu stambenu izgradnju odvojeno je pet milijuna kredita. Na sjednici 11. lipnja odlučeno je da se Podravka kupnjom zemljišta proširi na Danicu, kasnije je pripojena i PZ Hlebine.
Rekonstrukcija pogona kobasičarne: s godišnjih tonu i pol proizvodnja raste na tri tone. Osobni dohoci su od 15.000 dinara do 100.000 i više.
Pripreme za uvođenje 42-satnog radnog tjedna. Prva berba u našem vinogradu na Farkašiću.
Još jedna nova hala: radovi na novoj hali za pripremu proizvodnje privode se kraju. Služit će za proizvodnju voćne srži (marka), sokova te sušenog povrća.
Prvoga travnja 1964. godine izašao je prvi puta podlistak Feferon (”naš specijalni prvoaprilski prilog”).
U kolovozu: Nastavlja se rekonstrukcija; u prvom planu nalazi se izgradnja istražnog centra, a zatim pogona sokova i kotlovnice.
Podravka izbacuje na tržište 10 novih juha!
NE NISMO JUGONOSTALGIČARI, SAMO: POŠTUJTE TEMELJE KOJE SU STVORILE VAŠE OBITELJI
Živjelo se za firmu burno i – javno. Temelji, kad su se 1957. godine počele proizvoditi juhe i vegeta 40, učvršćeni su (znate što se govorilo zašto ova brojka 40? Jer pomaže onim iznad 40 godina, ma što to značilo u zdravstvenom odgoju), a iduće godine, iza 1964., bile su sjajne godine izgradnje, razvoja (juhe, dodaci jelima, pivovara, kava, sve do dječje hrane i tako dalje i tako dalje).
U nekom smislu volio bih se vratiti 50 godina unazad. Nisu to bile socijalističke ruševine, bilo je to vrijeme entuzijazma, stvaranja bez straha za radno mjesto i vrijeme sasvim solidnih primanja. Ne, nismo jugonostalgičari, samo, molim: poštujte temelje koje su stvorile vaše obitelji.
Da, i tada smo obilježavali Božić, a tek Štefanje (hik!), ulicama su hodali sveti Nikole i krampusi sa zlatnim i srebrnim šibama, za Uskrs smo jeli šunku…
Prokleti truli socijalizam.