NEMA VIŠE DRŽAVNOG LEXA: BOŽE, O ČEMU ĆEMO SADA SLUŠATI // MALO O FRANTINIM ZAKONIMA I KONOBARICAMA U MINICAMA // O DISCIPLINI I POVRATKU VUGE // TKO SU PARTIJANERI, PARTIJSKI ČLANOVI, ILI…
Nevjerojatna je ta diplomacija! Lex diplomacija. Diplomacija je zakon. Jednim potezom izbija oporbi sjajnu političku igračku. O čemu ćemo sada slušati i što ćemo gledati? Nema brige! Bit će to rat dosjetkama. Često i priglupim, ili na razini loših propagandnih slogana, kao, primjerice u Saboru. Pa se pitamo za koga smo (ste) to glasovali? Da baš nitko dosad nije mogao uzdrmati, pokrenuti naciju za ono najvažnije: treba delat! Ali, jasno, za to trebaju uvjeti. Teško je, naravno, kad je tzv. privatizacija bila krađa privilegiranih, koji su onda čkomeli, a sada se užasno bune na svaki pot(r)ez koji bi iz njihove lopovske ekonomije dio odvojio za bolji život svima, a ne samo njima. A narod pati i plaća. Kradljivci, i oni koji su im to omogućili, optužuju sve oko sebe, a i dalje grabe za sebe. Utopist sam, ali sanjam razvojne projekte. Bez njih nema mi ni mirovine.
Štošta smo razbucali. Dok smo nekad gradili tvornice (i Podravku, jasno, osobito sedamdesetih godina) za nas i našu djecu i unuke i zapošljavali ”cijela sela” u okolici (netko Brege, netko Hlebine i tako dalje), onda se nije spominjao nepotizam. Kao da toga u socijalističkom sustavu nije bilo, ali dolaskom (trulog) kapitalizma, najedanput cijela je nacija dušobrižnik i pronalazi kad je praunuk zaposlen u istom poduzeću kao i pradjed i izvodi ga kao ”šokantnu” senzaciju na naslovnice. Takav smo narod. Uhvatimo se za jednu stvar i onda stalno istu kozu deremo, tj. uvijek se mučimo s istim problemima. Kao i s ovim zakonom. Hvala Bogu da više neću morati slušati i gledati europsku činovnicu kako prijeti nekakvim kaznama. Izgleda da je odmah nakon ulaska u EU, za koju sam bio dušom i srcem, trebalo kleknuti u kut na kuruzu i moliti za oproštenje svih budućih grijehova i pozdraviti europske činovnike s lakejskim pozdravom: sluga pokoran. Nevjerojatno je kako su dijelu nacije najedanput bila važna mišljenja europskih desničara. Kako su samo pružili dlanove da dobiju šibom ili, kao mi nekad u školi od učitelja Furtingera, ravnalom, koje smo sasvim nehrvatski linirom ili ljenirom zvali, neki i redalicom.
UMJESTO LEX KATALINIĆ, LEX FRANTA
I na našem malom prostoru, gradiću KC, ima zakona. Kao što će se i onaj državni lex maknuti iz naših misli i pasti u zaborav, tako će biti zaboravljen i lex Katalinić, koji se uporno održavao, iako je bilo jasno da zakon treba mijenjati. Sviđa mi se lex Franta, iako ne bih imao ništa protiv lex Roy, lex Petković (vidi ti sličnosti u nazivu!), ili lex Scoria. A najvažnije je da se vraća stari zakon – lex Vuga! Dosta je da Vuga zabije jedan gol i ja ću sretan ići na stadion i po kiši i po snijegu. Gospon Vuga!
Osnovno je ovo: ovi Slavenovi mladići znaju igrati nogomet. No, jesu li na igralištu bili na pravim mjestima i u pravo vrijeme, može se raspravljati. Mislim da nisu. Sve je odisalo mrzovoljom, intertnošću, sporošću u odlukama, a veselošću na granici raskalašenosti izvan terena. Pa što ako će neka budala napisati da su, kako kaže, citiram, ”lopovi” smijenili uspješnog trenera. Dâ, lopovi. Ne mora svatko znati da je Slaven Belupo financijski najčišći klub u ligi, pa dozvoljava (e, tu smo provincija) da ga se vuče za nos i na dno ljestivce. A kad makneš neuspješnog, onda smo lopovi! U prilog financijskoj disciplini, kad već nema one druge, ne znam gdje još plaće stižu na vrijeme kao u Podravkinom nogometnom i rukometnom klubu.
Razumljivo je da je racionalno raspolaganje novcem prisililo klubove na kadrovske kompromise. No, ako je sužen igrački kadar, ne mora biti i u stručnom dijelu. Tu treba čisti profesionalizam, nikakav poluamaterizam, ili krpanje kad nastane rupa. Tu trebaju fajteri, a ne ljudi koji prosjede cijelu sezonu na klupici, pokupe lovu i odu zadovoljni. Glavnom treneru bilo kojeg profesionalnog kluba trebalo bi odobriti sve njegove želje u pogledu stručnjaka. Ako trebaju dodatne trenere koji su specijalizirani za određeni dio priprema sportaša, onda im to treba omogućiti. Bolje će se trčati, skakati, bacati.
DISCIPLINA JE JEDNO OD OSNOVNIH PRAVILA SPORTA, NE RAZUMIJEM BEĆARE
Prije svega u sportu treba disciplina. Apsolutno razumijem mladost i radost, ali ne razumijem podravske, slavonske ili dalmatinske bećare. Za pokazivanje, dečki, imate teren. Za to ste (dobro) plaćeni. Igrajte tako da vas dođe gledati što više Koprivničanaca, pa ćete biti popularni, popularniji nego što ste u rano jutro konobaricama u mini-suknjama (za što niste plaćeni). One vas trebaju samo da potrošite lovu za njihovog gazdu. Tetoše vas samo da izvuku lovu iz džepa. Ako ste pametni u nogometu, budite pametni i u životu.
E, Frančić vam to baš neće pregledavati kroz prste. Slaven Belupo gostovao je 2000. ili 2001. u Splitu. Bilo je to vrijeme kada su novinari putovali s klubom, radili prijenose za Radio Koprivnicu i nisu bili psihološki teret upravljačima, struki i nogometašima. Nakon utakmice sjedila nas je grupa na terasi hotela Medena u Trogiru. Naručivalo se piće, pa je vaš autor naručio pivu, a naručio ju je i fizioterapeut. Onda se oglasio Franta:
– E, ne može! Novinar može popiti pivo, ali vi iz kluba ne možete!
Nije to bilo zbog cijene, jer svatko si je za stolom mogao naručiti i platiti fasl piva, ali je bila fino iznijansirana poruka o gospodskom ponašanju. Danas sam počasni član kluba, pa ne znam kako stoje takvi članovi i pijača, ali ionako sam poslije te pive zaključio jedno razdoblje i sa šest banki zamrzio pivo i prihvatio se ilegalnog konzumiranja kremšnita i sladoleda. Što je veći otrov od čaše piva, tvrdim. Uz dozvolu trenera igračima nakon utakmice pivo ne može štetiti. Ali pivo s konobaricama u dva u noći već je high life.
Inače, svjedok sam da su na širim europskim prostorima momčad Slavena Belupa i rukometašice Podravke uvijek ostavljali izvanredan dojam. Vozač autobusa u Leipzigu, recimo, molio je da mu se javi kad ćemo opet doći, želio bi nas opet voziti, jer iza cura nije ostajao ni jedan papirić, ništa što bi kasnije trebalo počistiti. Disciplina i točnost. U prilog ovome i podatak da je jedanput u Viborgu bus iz hotela krenuo na vrijeme, u sekundu, prema dvorani, ali se nakon stotinjak metara zaključilo s užasom da nema trenera! Šojka je zakasnio. Displina i točnost, ponavljam.
Iskakanja su, doduše, uvijek moguća. Na obje strane. Nakon jedne rukometne utakmice u Puli navratio sam na dio priprema Slavena u Poreču. Doručak je bio u prvim minutama, kad se trener, moj imenjak Bedi, zacrvenio kao rak i u punom restoranu osuo paljbu na dio (mladih) nogometaša. Razlog: dečeci su htjeli uzeti sa švedskog stola pizzu za doručak. Ne jede se pizza nakon futinga, odnosno jutarnjeg trčanja, grmio je Ivan Grozni.
Sa strane se šaptom čula riječ fizioterapeuta da to i nije veliki grijeh. jer, zašto se ne bi nakon napora pojeo komad pizze? Ali samo šaptom.
Jer tu je bilo nešto drugo po srijedi. Disciplina. Ono što trener naredi je zakon. Lex Bedi u ovom slučaju. Sviđalo se to kome ili ne. Svaki trener ima svoje. Jurčić je bio i jest osjetljiv na novinare. Njegovo je pravo. Pa je na gostovanjima, u Istanbulu, primjerice, tražio da novinari budu smješteni u drugi hotel. OK. Scoria, Petković i Ferenčina bili su otvorena srca.
U takvim slučajevima barem nije bilo one discipline kada se na obrok moralo jesti zajedno sa sportašima. To nikad nisam mogao shvatiti: utakmica se igra u 15, recimo, i sad svi moramo jesti u 11 sati, a dručak je bio u 9. Kao da i pratnja mora ići na utakmicu olakšanog želuca. A da ne govorimo da ne pašu svima sportski obroci, mada su oni, nevjerojatno, ali istinito, jako slični obrocima za dijabetičare. Riža, prženo pileće ili pureće meso, salata, voće. Ne bih se smio buniti, dakle.
JESU LI PARTIJANERI ONI S PARTIJSKIM KNJIŽICAMA
Kad se čovjek bavi riječima, onda ga poplave nekih riječi izbezumljuju (recimo šokiranje, šok, šokantno). Tako sam primjetio učestalu imenicu – partijaneri. Tko su oni? Jesu li možda partijaneri oni koji imaju partijske knjižice!? Desne ili lijeve, svejedno.
Dok ne razriješim tu dilemu, ugodno je saznanje da je partijanere druge vrste, sportaše, već je stigao zakon Frante.
Franta je zakon. Kakva žuja!
A tek Vuga!!!