U predizborno vrijeme bit ćemo obasuti obećanjima. Doduše čut ćemo i vrijeđanja. Jedni će na druge po parafraziranoj biblijskoj: tko tebe kamenom, ti njega drekom (oprostite na miješanje u duhovni život spominjanjem Biblije). Obećanja će biti od nevjerojatnih tramvaja i trolejbusa (samo pazite da vam noćom ne pokradu žice kojim se trole napajaju čini mi se jednosmjernom strujom), a nije mi jasno kako se u biciklističkom gradu nitko nije sjetio rikše, mada su nam prema mogućnostima najprimjereniji romobili, pa do sasvim glupih obećanja o većim penzijama. Veće penzije? Zna se kad su one izgubile temelje. Zna se. Nadam se da se moja umirovljenička populacija tokom godina osvijestila i da ne pada na štosove da će joj političari ili stranke podizati mirovinsku crkavicu. Oni su samo privjesak velikih igrača.
ZUMBA, ZUMBA I JELENSKA JAJCA
Sva ta obećanja jesu zapravo sipanja mljevenih jelenskih jajaca koja navodno pomažu potenciji (pardon, smiju li se ti izrazi, potencija mislim, upotrebljavati, ili je to samo zapisano u kurikulumu kojeg su sljedbenici nebeskih otaca inkvizitorski osudili na lomaču). Mljevena jajca narodu po glavi. Stanovnika. Ne onoj drugoj, zabranjenoj.
No, narod je toliko toga progutao do sada da će, osviješćen, valjda konačno reagirati kako treba. Po onom vicu o Hruščovljevu posjetu Africi.
Došao Hruščov u Afriku, pa grmi s pozornice: Mi ćemo vama dati ovo, mi ćemo vam omogućiti ono. A narod skladno skandira: Zumba, zumba! Hruščov se raastopio od miline što mu narod tako odobrava. Imat ćete bolji život, nastavlja, Zumba, zumba!
Pripišalo se Hruščovu. Otišao iza grma, pa je, da oprostite izvadio, u propovijedima zabranjeni organ, pa se olakšao. Sa strane su virila malena afrička dječica i komentiraju: Joj, tak’ veliki striček, a ima tak’ maloga zumbu!
Obećanja su, zapravo, zumba. Kao i dosad. Samo se to šatro hrvatski drugačije kaže. Ima taj izraz u rječnicima. Valjda ih neće spaliti na lomači. Ne mislim penise, rječnike mislim.
TKO ĆE POČISTITI MULJ IZA ODLAZEĆIH, POMAŽE LI MOST, BRIDGE OVER TROUBLED WATER ILI MELIORACIJA
Političari i vladajući dolaze i odlaze. Jednom davno, gledajući Dunav lice u romanu podsjetilo se kako tisućama godina ta plava, siva ili mutna voda teče i nosi u zaborav sve vladare, ratove, ljudske živote na veliko i malo.
Vlade i vladajuće stranke stižu i u nas kao bujice. Stupaju, zastave razvijaju, pjevaju svoje i naše himne, razbacuju se boljim životom, a nedorasli da ga i sebi priušte, a kamoli drugima. Šire se kao plima, jer im se priključuju oni sitni koji bi nešto u skute vladajućih ušićarili, novoosvješteni visoko držećih glava, ali ipak kao roba s greškom. Naime, zaboravili su zakopčati kapute, pa im se vidi da su kaput okrenuli i da im je izvana podstava, a pravi sadržaj unutra. I s onim apsolutno vidljivim političkim znakom: lijevi džepić na kaputu u preokrenutom je na desnoj strani.
To nema veze sa šnajderskim okretanjem kaputa. Kao dijete nanosio sam se odijela koja su na taj način od starijih bila prebacivana s koljena na koljeno, jer naći ćete u literaturi da su se odijela preokretala i više puta. No, kako se radilo o izuzetno kvalitenim štofovima, uvijek su djelovala kao nova.
U svijetu i životu uvijek su postojali nostalgičari. Iza drugog svjetskog rata u finijim familijama, a i ja sam bio u jednoj takvoj kažem to bez lažne skromnosti, uvijek se žalilo za onim prije. Sjećalo se da je bilo bolje. Nakon rata izlazio je humoristički časopis Vjetrenjača. Ismijavajući predratne generacije, na čitavoj jednoj stranici bio je naslikan nezadovoljni konj kako pase, a ispod potpis: Eh, što je bila ona predratna trava! Pa… hm.
I da ne zaboravimo naše rijeke. Stupaju tako stranke, plivaju vlade Savom, Dravom i Dunavom, a kada nestanu sa scene, ostaje iza nemirnih voda poplava, razlivena močvara. Novi držovlasci grade most iznad uzburkanih voda (Bridge over Troubled Water, Simon i Garfunkel) i iznad mulja što je ostao nakon poplave obećanja i sve se odvija u krugu, do novih izbora, novih poplava, novih muljevitih tla po kojima gacamo desetljećima i još ćemo gacati.
Narodu treba za prvu ruku kupiti gumene čizme. Da može po blatu. Onda državu meliorirati, tj. isušiti i neplodno tlo pretvoriti u plodno. Strpljivo i dugoročno. Kad država počne rasti i davati plodove, ne odmah strpati sve u vlastite džepove takozvanom privatizacijom, već pustiti da stvari rastu. U plodoredima treba više radnika, manje mendažera, recimo kao da su kukuruzne stabljike radnici, a u njihovu podnožju posađene tikve i eventualno grah su menadžeri. Žetva ili berba bili bi bolji, a i lakše bi se živjelo nego da su na jelovniku samo tikve i grah. I korov kojeg gaji žuta štampa.
KAD ĆEMO MOĆI PROČITATI ŠTO JE BILO NA IZLOŽBI, A NE TKO JE BIO, ILI PROPAST NEWSWEEKA
Gledam današnje novinske kioske, na kojima se nudi čudaj tega (izraz iz Kerstnerovih Mejaša i Gruntovčana). Pomalo su nalik na likove iz Raosovih (Ivana) Prosjaka i sinova, onih pokućaraca koji su nosili na remenju, vratu i ramenima, čitavu trgovinu ispred sebe. Doduše ono je bila švercana roba, a danas se ipak prodaje uvozna kineska i ina roba. Ima svega, a kupaca nema.
Nekad, ah ta nostalgija, nije bilo puno svega, ali je kupaca bilo.
Pa i novina. Nije prvi puta kako se prisjećam da smo ispod pazuha znali nositi snopove novina i časopisa. Danas eventualno jedne. Ili ni jedne. Dnevnike smo racionalizirali na subotu i nedjelju i blagdane, kada su bogati prilozima. Lokalne novine kupujemo iz navike i lokalpatriotizma. Ostalo pročitamo na internetu. Sadržajno su u pravilu novine takve da ljudi i ne kupuju, već kažu: A kaj bum kupoval kad nemam kaj pročitati! Jasno je da ”za pročitati”, treba netko i ”za napisati”. Ali ne samo o velikoj ili visokoj politici i ne samo o zlu, bez vlastitog konstruiranja i predviđanja zlokobne budućnosti. Često se stječe dojam da se naprosto želi da nam bude loše, kako bi se opravdale crne prognoze. Tako nam novine liče na oporbenjake koji su prisluškivali novinare (nikad ni oprostiti, ni zaboraviti), ili… Ma, neću opet spominjati kontrakurikulume.
U tom kontekstu zapažena je bila vijest da je umro Newsweek, koji se svojedobno mogao pohvaliti tiražom od 3,5 do četiri milijuna primjeraka (preračunato: jedan Newsweek po glavi Hrvata). Što ga je ubilo? Između ostalog što se okrenuo lifestylu i društvu. To su mu bile glavne teme. Kak’ je tko oblečen i gde se kreće. Minorne nazovi ljepotice bile su jednako tretirane kao i vrhunski političari ili znanstvenici. Poznato? Od takvog galimatijaša može biti samo nejestiva kaša, nikako se ne može umijesiti ni crni ni žuti kruh.
I, citiram: Newsweek nisu uništila teška vremena i lako dostupni internet. Uništio ga je nedostatak uredničke filozofije, trećerazredna izvedba profesionalnih zadataka i senzacionalistički kvaziintelektualizam urednice. To je u Jutarnjem napisao Davor Butković. S tim što je imenovao urednicu i dodao da je njen dolazak uništio ostatke Newsweekove reputacije. Propao je jer je bio primjer donošenja svih pogrešnih odluka na jednom mjestu.
Slučaj Newsweeka je u svakom slučaju za razmišljanje u većim ili manjim novinskim i novinarskim okvirima. Pa ako počne padati tiraža i ako će pod pazuhom građani nositi eventualno jedne novine na tjedan ili mjesec, ili ih uopće neće nositi, onda će biti kasno. A nisu krivi građani, ni to što su novine skuplje od kave ili jednako skupe, već to što će im biti dosta loše odjevenih modnih likova. Kad ćemo moći pročitati što je bilo na izložbi, a ne tko je bio, onda će se svijest, Svijet i kultura poboljšati.
SVI NA PROSVJEDE NA FILIPINE
Prijedlozi i razmišljanja o svačemu i ničemu.
Vijest s dna stran
ice:
”Filipini, četvrta država po broju katolika u svijetu, usvojili su Zakon o reproduktivnom zdravlju, unatoč žestokom protivljenju Crkve. Prema zakonu, vlada će zaposliti dodatne zdravstvene radnike koji će besplatno dijeliti kontracepciju te savjete o prirodnoj kontracepciji koju Crkva podržava. U škole će se za djecu od 10 do 19 godina uvesti spolni odgoja sa savjetima o zaštiti od diskriminacije. idući sraz vlade i Crkve očekuje se zbog planova za legalizaciju razvoda”.
I eto rješenja ako se u Hrvatskoj prihvati kurikulum: oporbenjaci i organizirani korisnici dosad isključivih prava na tumačenje uporabe raznih organa i organizama u rasplodne svrhe, može u Grozdovima, pardon (malim slovom, ipak) grozdovima na prosvjede u ili na otočnu državu (kaže li se na Rijeci, ili u Rijeci: meni se više sviđa biti na rijeci, nego u rijeci).
Svi na Filipine! Neće, majci, oni nama uništavati koncepcije i tumačiti kontracepciju!
ŠTO JE NAMA BIO I JEST SANTANA
Gledam i slušam snimku Santanina koncerta u Švicarskoj prije godinu-dvije. Pa se sjetih da sam kao DJ u prvom diksaču ispod pozornice tada Doma kulture, a prije i danas Domoljuba, uz ostale puštao i Santanu (tada crna duga kosa i crni brkovi i, kao današnje moderne, kozja brada). Joj, kak’ nam je to dobro zvučalo. Slušali smo virtuoznost na gitari (kao i Jimi Hendrixa i njegov Hey Joe) gotovo žmireći. Black Magic Women! Neponovljivo. A slušao se i Deep Purple, Hush i puno toga što se sviralo i budilo svijest šezdesetih i sedamdesetih. Ne mogu nabrajati sve o Beatlesa. Elvisa nadalje. Uzbudljiv je bio život uz glazbu, vjerujte mi. Nismo mi starci bili baš takvi duduki za muziku. A primijetio sam u jednom razgovoru na radiju kako je pomalo sa smješkom i nevjernicom primljena moja izjava da sam stari roker. Rokeri i ne mogu biti nego stari.
‘bale vas Cece.
MOJ AFORIZAM STAR ČETRDESET GODINA: SRETNA VAM LOVA
Danas su čestitke slane poštom gotovo nestale. I društveni dočeci Nove godine običnih ljudi. Sedamdesetih, kojih se, eto, prisjećam, nije bilo u pitanju tko će platiti za cijelo društvo ceh u hotelu koji se zvao Podravka. Nije bilo neobično da si ljudi za stolom istodobno šalju poštom i čestitke u kuvertama. Alaj je PTT zarađivao! Zagušenost čestitkama bila je takva da su neke stizale i sedam dana iza Novog leta.
Ove godine dobio sam četiri čestitke u kuvertama: od mojih klubova gdje sam član (Podravke) ili počasni član (Slaven Belupo), od Belupa (ne zato što sam enormni potrošač njihovih preparata, valjda zato što cijenim njihov časopis, u kojem je u zadnjem broju naslikan doktor Habek, koji me operirao u Bjelovaru nakon ranjavanja u Kusonjama 1993. godine) te, ipak sam štediša, od Sonje iz Podravke banke. Nisam uzvratio, ali zna se da im želim svako dobro: naše su sudbine povezane, htjeli mi to ili ne, priznali mi to ili ne.
Znam da će i ove godine zagušenost čestitkama biti velika kao i svake godine. Ali ovoga puta milijune će ubirati operateri, jer će sms dominirati Svijetom i Gradom, moderni Orbi et Urbi.
No, ako nema pošte, ima nešto što smo u ovom gradu utemeljili zadnje godine prije osamostaljenja: Đuro Pokrajac, jednogodišnji predsjednik općine, Blek, Turističko društvo, i moja malenkost uz potporu Radio Koprivnice, a nastavili s Mikijem kao predsjednikom nakon osamostaljenja, a to je okupljanje na Staru i ulazak u Novu na gradskom trgu. Kad su ljudi zajedno, to je ogromna pozitivna energija, zajedništvo kakvo bismo i inače trebali. Nažalost, razići ćemo se brzo svaki u svoju spilju, a samo jedan dan blagdana neće nam dozvoliti ni da do prvog radnog dana razbijemo mamurluk. Rasol i ostalo priče su za malu djecu, znam to iz ranijeg iskustva, dok je još tijelo dopuštalo unos votke, pive, šampanjca, viskija i ostalih tekućina, koje su tako lijepo izgledale na filmovima, a koje su tako razorno, gotovo kao rak, djelovale na tijelo i um u stvarnosti.
Da nam je barem dan više. Ionako imamo blagdana da ni ne znamo u ime koga ili čega su. Kad ono trebamo peći puricu?
I na kraju ono što ponavljam od sedamdesetih, a vlastiti je aforizam: Sretna vam lova!