UZ PET GODINA OPSTANKA KOPRIVNICA.NETA // Prva kolumna iz serije Kolumna o nama, ili vragetanje prvo nastala 21. rujna 2009. godine // Stvari se nisu puno promijenile

Kako Koprivnica.net obilježava pet godina postojanja, a kolumne na ovim stranicama pišem četiri godine s prekidima (Kolumna o nama, 21 prilog, osam mjeseci od rujna 2009. do svibnja 2010., a Karte, 53 priloga, 22 mjeseca od studenoga 2011. do danas), odlučio sam da prilog sjećanju na početke bude prva kolumna iz serije Kolumna o nama. Na prijašnjem KC.netu bilo je dosta sportskih kolumni, ali one pripadaju onom vremenu i povijesti. U četiri godine malo se toga promijenilo, pa sad vidim da se često ponavljam i da bi trebalo napraviti zaokret i krenuti malo žešće. Moram doživjeti jednu pravu nepravdu, da se nabrusim. Ovo sve su sitne nepravdice, pa mi se ne da organizirati prosvjede ili se utaboriti na bedemima i braniti se od nečistih sila. S bedema mo’š pasti u jarak, a onda si zmazan i kao takav obilježen. I tko će dati posao obilježenom?

No, evo priloga od 21. rujna 2009. godine.

Ponedjeljak, 21. rujna 2009. 16:46

Kolumna o nama, ili vragetanje prvo

Živimo k’o vrag u malo vode

Kada smo sredinom devedesetih, u ono zlatno doba osvajanja vrha rukometne Europe, izdavali jedan žuti list Koprivničke novine nazivom, po uzoru na istoimeni list iz koprivničke prošlosti, onda smo zajedno koračali, u tim istim novinama, i potpomagali projekt, i budući gradonačelnik (SDP) i budući potpredsjednik Sabora (HSS), i uvaženi koprivnički politički kolumnist, budući akademik, pa pjesnik-izdavač i jedan disident iz HDZ-a, ali neću ga otkriti.

Bili smo žuti list. Papir je bio žute boje. Za neke smo zbog toga bili žuti vragovi. Na prijemu za rukometašice nakon osvojenog vrha Europe tadašnji predsjednik Lijepe Naše raspitivao se o tom žutom listu, koji je bio trn u oku vladajućima, jer se pisalo otvoreno i onako kako nam je bilo. Nikada prosječnima nije odgovaralo intelektualno pisanje, a na spomen humora kosa im se dizala na glavi. Jer, humor je uvijek bio najopasnije oruđe u rukama onih sa sitnim zubima, bilo da se radilo o karikaturistima, ili najobičnijim zafrkantima. Iako su to zapravo bile nevine zafrkancije. U rubrici ”Tuli je saznao”, recimo, objavili smo slučajno pronađeni autorski tekst najvećeg koprivničkog borca i Hrvata, objavljen u beogradskim novinama – na ćirilici. U ponečem smo bili prvi. Možda nije trebalo.

Te su novine gajile osobni stil, imale su tekstove, kako bismo figurativno rekli, s potpisom. Valjda su zato propale. Danas smo se sveli na minijaturne člančiće s ponekom minijaturnom fotografijicom, pa čovjek uzme u ruke pozamašne ili manje pozamašne novine i doslovice nema kaj u njima pročitati, ili pretražuje webove i pronalazi sve tekstić do tekstića. Osobno mišljenje rijetko je izraženo, jer vijest, informacija i izvještaj ne trpe tu ljudsku kategoriju. Kad govorim o osobnom mišljenju mislim na relevantne autore, ne povremene egzekutore, koji se javljaju tek kad im vjetar zapuše u leđa i kad su nalogodavci izdašni.

Naučili smo ljude da svakodnevno čitaju tekstove koji najprije seciraju, a onda mesare po svojim sugrađanima, a još više po onima koji im po mjestu rođenja to nisu. Što će jednom čitateljima dozlogrditi. Već i jest, jer se novine pune senzacija, crnila, žutila i lažnog sjaja lažnih, široj javnosti nepoznatih, ljudskih veličina, manje kupuju. I tako će biti, ako se neće gajiti autorski tekstovi i moći iznositi mišljenje oslobođeno kraćenja i cenzure. One tiskovine i mediji koji će to gajiti, imat će i budućnost.

VRAG NOSI I PRADU I BRADU

Možete ovo protumačiti i kao vapaj žednog u pustinji, koji je uzaludan, ali vrag mi ne da mira, jer to je naša svakodnevica. A i taj vrag, kad ga već spominjem: najprije jedno sjećanje.

Film nosi naslov ”Vrag nosi Pradu”, a u jednom našem lokalnom tjedniku, s manjom tiražom, vjerni novim pravopisima i rječnicima ”do balčaka”, uočili su ”grešku” režisera Davida Frankela i preimenovali film u ”Vrag nosi bradu”. U prenesenom smislu riječi, glumica Meryl Streep umjesto Pradine mode trebala je nositi – bradu. I to je izražavanje vlastitog mišljenja, bolje reći polupismenosti i neukosti.

No, zašto se vlastitog mišljenja bojati kao vrag tamjana, razlog je zašto sam pristao na pisanje kolumne na ovom webu gdje objavljujem inače člančiće i sličice. Uostalom, u svom novinarskom vijeku, u različitim oblicima i veličinama, napisao sam ih nekoliko tisuća. Vrag mi opet ne da mira, svjestan da, s druge strane, vrag nikad ne spava. Vrag bi ga znao. Vrag zna: nikad se ne zna.

Prvo da raščistimo s vragom. Možda niste znali, ali u našem jeziku postoji i glagol vragetati, što znači često slati k vragu i spominjati vraga. Dakle, sve o vragu, dovraga, ili do sto vragova. Vragetanje.

Danas živimo kao vrag u malo vode, što znači, recimo, uvjetno, da teško živimo. Ali situacija je takva da pomoći ni vrag neće, radije se vragu u dušu zapisujemo, tj. predajemo se u zla djela (vidi sve novine). Koji nam je vrag došao da s vragom tikve sadimo i tražimo vraga svijećom? Ha, neki se vrag kuha, ne lezi vraže! Pa makar nije đavo nego vrag, nije to bez vraga.

Možda je to prepesimistično, možda nije ni vrag tako crn.

Ali kako smo vragu iz torbe utekli, šaljemo sve k vragu. Neistomišljenici mogu uzvratiti na više načina. Predlažemo da kliknu: idi dovraga, k vragu, neka te vrag nosi, vrag te odnio, koga vraga si po vragu pošao – prođi se vraga.

Ali, vidi vraga, odluka je pala.

Za ovu zafrkanciju nije trebalo puno pameti. Dovoljno je bilo otvoriti Anićev Rječnik hrvatskoga jezika. Ima sve o vragu.

Iako sam na početku spomenuo političare, ne kanim s vragom tikve saditi. Njih u našim običnim, malim životima treba ostaviti u njihovu nemiru, većina ih je ionako dovoljna sama sebi, ne treba ih doživljavati uz svaki obrok, uz svake radijske ili teve-vijesti.

Zbog probave.

Pri kraju: čitam što se sve dopisuje na webovima na članke u kojima se spominje naš bivši župan. Stalno mu spočitavaju nekakve gemište. A mislim, ako nešto i popije, pije pivo. Kao i župan prije njega. Što se tiče gemišt(ev)a tu je bio nenadmašan pajdaš,  župan iz Gole, Ivina.

– Kakov je to muž koji ne spije pet litri gemištov? – znao se zapitati.

Istina je, teško ga je bilo pratiti. A danas nas receptima prisiljavaju na dvije litre obične vode dnevno. Vrag je došao po svoje.