Otvorene gradske karte počele su izlaziti u Podravskom listu. Od listopada 2001., pa do prosinca 2007. objavljeno je oko 310 kolumni. Inicijator za rubriku bio je vlasnik Mladen Švaco. Nakon odlaska u mirovinu zamoljen sam od direktora Glasa Podravine Željka Krušelja da nastavim i rubrika je počela 9. lipnja 2010., a zadnja je objavljena 26. listopada 2011. kada sam nakon 78 kolumni postao preveliki trošak (12 eura po kolumni). Odmah sam se prebacio na Koprivnica.net, koji je još jedini koji dozvoljava da pišem i skoro ništ’ ne koštam, pa je ovo 27-ma po redu pod tim nazivom. Prije sam na ovom webu (od 21. rujna 2009. do 28. svibnja 2012.) imao Kolumnu o nama (21). Dakle, sveukupno 415 Otvorenih gradskih karata i spomenuta 21-a, to je oko 440. Stvarno za penzića puno.
No, razlog pokretanja rubrike bilo je po početnoj zamisli gradsko zezanje. No, mediji su različiti, pa se danas to ipak pretvorilo u nešto drugo. A i slobodnije se piše. Recimo, mogu upotrijebiti riječ turizam, a da urednik zbog toga ne živi u strahu.
Zato se vraćam korijenima i u nastavku pišem o sitnim gradskim temama. Jer, u globalu, je li ovaj, sve smo riješili. Mi smo naj, naj, naj. Kao u onoj pjesmi: Ti si mi bila naj, naj, naj, i u dobru i u zlu (Indeksi, Teška industrija).
NAJPRIJE O TRI ŽICE KOJE VISE
Ma nije ih tri, pet ih je. Posljedica su konačno micanja praznih i razbijenih kioska na autbusnom kolodvoru. To što nema tih objekata, na neki je način očistilo gumenjak, ali ostalo je visjeti pet žica. Ima li u njima struje ili ne, nisam probao. Ali zbog straha i estetskih razloga očekujemo njihovo maknuće, ne promaknuće, jer onda bismo morali slikati čelnike u novoj radnoj pobjedi. Ideja nije loša, jer bi se između dva skupa žica mogla staviti vrpca, hrvatska trobojnica, pa bi ju netko prerezal.
NEMA DASKE NA KLUPI, NEKOMU JE FALILA U GLAVI
A kaj se kiosaka tiče – trebalo bi malo pomesti asfalt, da lakše prečicom dođemo do Bille, a pokraj jedinog društvnog objekta u kvartu, izuzev Juga, gdje se može popiti kava. Nemaš se gdje družiti. Fali nam stara dobra Croatia. A i na klupe ispred zgrade sve te teže sjesti. Ovoj kod TV studija izbijena je jedna daska. Nekome je falila u glavi, pa čovjeku sada viri iz oba uha i prolazi mu kroz maleni mozak.
GRADSKE MRTVE DUŠE, SREDIŠTE NAM ODUMIRE
Pogledajte malo na prvoj stranici našeg neta sliku grada snimljenu kamerom i koja se mijenja svakih 10 sekundi. Veliki dio dana nema čovjeka. Čak ni bicikla (teroriziraju po nogostupima).
Središtu grada oduzima se duša. Uvijek se tu trgovalo, ne kao danas tugovalo. Mislim zbog živosti i izgleda.
Životu centra grada fali mala krčmica, gdje se jedu jednostavna jela, mesnice ili slični objekti gdje se nekad moglo pojesti jeftine kobasice, safalade ili hrenovke s nogu, s dodatkom senfa, krastavaca, ili feferona. Nema dućana sa špecerajom. Ovo sve su hladni dućani. Gradu čitavo stoljeće fali mliječni restoran sa sirom, vrhnjem, toplim i hladnim mlijekom, bijelom kavom i kiflom uz to. Fale mu ambijenti, a staklo, beton i tende, stolci koji se lome pod težinom gostiju, jedino su što daje živost.
Fali i intima. Zajedničke klupe pred pivnicom to nisu, to je pokušaj stvaranja ambijenta pivnice na svježem zraku. Jer pivnica nije napravljena kao pivnica, unutar takvih objekata inače su dugački društveni stolovi (Prag) i šankovi za kojima se može stajati i pričati. Ovdje jedva za šank stanu tri čovjeka, a iza ugla šanka zabranjeno, jer je to radni prostor za konobare. Ona je umjetničko djelo, ali i jedina koja pruža kakvu-takvu intimu.
UMIŠLJENE VELIČINE
Štimca (to je nogoselektor) se branilo u srijedu na teve. Nakon one grozote od obrane na Poljudu. Ne treba ga braniti. Bolje ga vratiti kao sukomentatora. Izdržat ćemo njegov govor. Prema ”prvim mačićima” bolje ono nego ovo. Žao mi je što naš kolega komentator nije dočekao svog sukomentatora nakon utakmice. Pjevač Mare i Kate nije došao. Đentlmen Igor. Pouka i za Slaven Belupo: samo nemojte postati frajeri i misliti da će svi padati pred vama. U sportu i životu treba se dokazivati svaki dan.
Ne može se živjeti od tzv. stare slave. Treba pobjeđivati, svladavati životne prepreke i stizati na male i velike ciljeve. I biti skorman. Skromniji nego naši političari i napuhane sportske zvijezde, koje se s vremenom od žarećeg sunca pretvaraju u ledenu padajuću repaticu. Pa kad se atmosfera raščisti nitko više ne zna za njih. Pretvaraju se u mlačnu vodu.
A u sportu treneri, osobito nama bliskih reprezentacija, osim što mogu pričati (neki ”vrhunski” jedva i to) moraju ideje ostvariti. Inače bi kod pametnih gazda bili ”listopadni”, tj. sezonski, a u listopada otpada lišće. Ima ih koji vode reprezentaciju, a za svoje promašaje okrivljuju klubove. Još samo da stave ruku na srce i okrive Vladu RH za lošu taktiku u obrani.
Stvarno, sad sam se sjetio: zašto kod sviranja himne sportaši moraju držati ruku na srcu? Ne postoji takav zakon. Zna se tko drži ruku na srcu. Jedna stranka. A, oprostite, ni reprezentacija, a ni klubovi, recimo Podravka Vegeta, nisu stranka. Neka pogledaju na tribine. Nema baš ruka na srcu. Nismo Ameri. Neka se to zapamti kod idućeg nastupa u završnici domaćeg kupa. Klub to nije propisao. Treba i to reći.
POREZ
Još o porezu: Majoli i pjevači duguju milijune. Eh, da su u nadležnosti naše lokalne porezne… Zaigrali bi rukometnu poreznu igru.