Ljudi se ljute na razne stvari. I svađaju se. Pretežito s politikom i političarima. To se može svugdje. U stanovima je moguće čak i u kuhinji. Samo upalite radio i stavite ga na program gdje mnogo pričaju. Gurnu vamu eter ponekog sindikalistu, koji su u svim medijima sklupčani u kutijama od paštete, pa svaki čas iskaču. Ili oporbenjaka. S bradom ili bez. Nekim vrlo važnim oporbenjacima brada se ni ne vidi, jer uvijek imaju pognutu glavu, zvjeraju očima lijevo-desno i dolje, a gore ne gledaju. Nikako sugovornika. Ne u oči. Jer, zaboga, moglo bi se vidjeti je li pogled iskren ili je bez veze. Pa bi onda oporbenjak ispao bezveznjak.
A nema više ni Jubituja da nas zabavlja. Jema zato oni spli’ski. I njegova seka. O, nepos, nepotis (lat. nećak, korijen riječi nepotizam). Ima i tu u našem gradu političkih brbljala.
No, pročitao sam u Krležinim Zastavama, knjiga prva od šest, da tamo gdje vlada tišina nema slobode. Zato treba cijeniti slobodu i slušati i poneka trtljanja ili trkeljanja (pa i moja). Uh, kako su to teške riječi za nas koji ne znamo dobro govoriti slovo ”r”.
Svadimo se i s onom kutijom koja ima ekran, a vi moderniji i imućniji, s ekranom na zidu. Na tapeti su od Štimca (hvala Bogu više nije kvalitetni komentator) do Linića. Ljudi svašta čine da budu viđeni. Pa se javljaju za razne poslove. Bili to izbornički, sindikalni ili politički.
Svadimo se i s epepejima. Oni su još uvijek jedina tjelovježba, kada skačemo do daljinskog i gasimo ton. Jer, možda je moguće probaviti jednu reklamu za deterdžent, ali, brate mili, tri tvrdokorne mrlje za redom, pa onda tri za redom za mobitel i sreću što se povezuješ sa cijelim svijetom, pa i ženom u susjednoj sobi…
No, slučajno nađen papirić s malim zapisom podsjetio me je kako su zapravo deterženti i politika proizvod gotovo iste pi-ar. Taj PR (public reltions, image firme) radili smo i prije više do 45 godina, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, kad smo u Podravki za taj posao imali malu marketing službu s Krstom Milošićem na čelu (bio je i predsjednik onih prvih Podravkinih rukometašica) i nas dva novinara. Pi-ar su bili Jovo i Ivo. Dolazili novinari i televizije, kako smo kolokvijalno zvali teve djelatnike, iz zemlje i svijeta, i pune su nas bile novine i programi. Bez začina, iliti spicea, spajsa. No, dobro, nažderali smo se skupa i nalokali na Šoderici, kasnije, kad su otvoreni, i u pivnici i hotelu, ali Podravkin pijevac i Podravkin petao mnogo su (bre) kukurikali bivšom državom i šire.
Da, a na papiriću doslovice piše ovo: ”Mrlja na savjesti. Tvrdokorna. No, imam rješenje: učlanjenje. Briše mrlje sa savjesti. Sada i ja želim samo učlanjenje”. To je parafraziranje reklame za neki neophodan deterdžent.
Mislim da sam tada mislio na tipove koji su na osnovi ubrznog učlanjenja u vladajuću (sada vidimo i kradajuću) stranku dobivali zaspolenja, dobru plaću, a za to je trebalo samo klimati glavom i dići dva prsta i pri tome paziti da se kažiprst ne spusti, jer ako bi u zraku ostao samo srednju prst nastala bi frka.
Čitam da su i danas ima prelazaka. Pa prelasci su normalna stvar! Jer u strankama ni ne postoji nešto po čemu bi bile prepoznatljive. Sve je to slično. Jedni smjenjuju druge, a prelasci su motivirani i boljim startnim položajima za saborske izbore, gdje se može zaraditi lijepa penzijica. Puno veća nego kad rmbaš 40 godina za strojem, bilo proizvodnim, bilo pisaćim, pa dobiš siću, a instant saborci su situirani do kraja života pozicije i opozicije
NOVOVJEKI HEROJI S PUNIM KUFERIMA UKRADENOG RADNIČKOG I DRŽAVNOG NOVCA
Ne znam zašto mi se sviđao sindikat dok smo putem njega nabavljali zimnicu, jabuke po izboru, staklenke s ukiseljenim povrćem, kupovali onu ”polovnu” pivu kod Benka na blokove (dio je bio bez gasa, pomalo neupotrebljiva tekućina, al’ je bilo jeftino), vukli polovice, išli na izlete do Sarajeva, Jajca, Poreča, u kazalište u Zagreb. Igrali smo radničke sportske igre, gurali loptu u nogometu velikom i malom, košarci, rukometu, skakli, navlačili, bežali, osvajali medalje, primali diplome.
Ako je nestao radnik, nisu nestale igre. No, danas su igre druge vrste. Svi pomalo polaze od sebe, naročito oni na vrhu, pa otpuštaju one na dnu, koji dalje od tog dna ne mogu, jedino ako se i nakon što ostanu bez posla, bez plaće, s evenutalno doslovice mizerijom od mirovine, ispriječi crna rupa u koju će propasti zauvijek, a čitam da su u svemiru milijarde crnih rupa, koje će nas, ili vas, ili njih koji dolaze, jednog ružnog dana progutati, samljeti u ništavilo.
Pa se onda pitaš: čemu sve to? Zašto dozvoljavamo da se manipulira s našim sudbinama, pokušava nam se mijenjati karakter, zašto nas se ponižava, a da ipak služimo nekoj svrsi dokaz je da nas iskorištavaju. Inače što ćemo im? Ne trebamo im, a trebamo im. Ako ništa drugo, da bi na nama iskazivali svoju moć, koju im je dala loše uređena država, gdje svatko s bledskom školom može odlučivati kao u carevini ili đamahiriji.
Već ranije upropaštavanje je počelo visokom lopovskom školom, zaribali su sve najbolje što smo imali, pa se nekad časna imena proizvodnje spominju kao imena srama, dok mi hodamo ulicama i trgovima s imenima novovjekih heroja, koji su nas povukli na dno skupa sa svojim ”atraktivnim” prijeratnim zanimanjima i koferima punim ukradenog radničkog i državnog novca.
I onda danas sindikat trubi protiv sindikata. Kada se, primjerice, traži da otpremine onih što idu tri mjeseca kasnije budu u istom rangu s onima koji su otišli prije. Ne manje. Zgodno: a pokupit će još tri plaće, a ovi koji su otišli u rujnu primaju tri mjeseca pomoć sa Zavoda za zapošljavanje koja im kao nezaposlenim pripada. Težnja izjednačavanjem je matematička manipulacija. Ali, pašteta radi.
KAKO SE VIDI SKRETANJE PAŽNJE SA SVAKIDAŠNJIH PROBLEMA
Još se, vidite, bavim pisanjem. Neki to mogu nazvati i novinarstvom, neki baljezganjem. U pravu su jedni i drugi. Ali ne mogu probaviti kad mi urednik jednog lista kojeg kupuju vjernici, s teve ekrana poručuje da se informacija o odlasku premijera Svetom Ocu lansira čitavih (ti jarca!) mjesec dana prije događaja i razglaba o čemu će razgovarati. Jer se, kaže, na taj način skreće pažnja javnosti sa svakidašnjih problema.
Pa zar još ima urednika koji su uvjereni da čitatelji jedva čekaju da pročitaju nešto o diplomatskim odnosima i tako zaborave na sudare na cestama, ubojstvima, pedofiliji (čitam i među svećenstvom ima crnih ovčica božjih), i svemu onom što drži tiražu?Mislite li da bi ljudi kupovali Podravski ili Glas da razglabaju o državničkim stvarima? I ono malo takvih tekstova čini se suvišnim. Ljudi, nažalost, traže, krv, meso, nevjeru, požar, nož, pištolj, lopove, pušače trava, a ne zanimaju ih politički pušioničari. Zar se misli da bi tekstovi s Očenašom mogli skrenuti pažnju s krvave svakodnevnosti? Života težeg nego ikad? Bez brige, uredniče, dok je glavna vijest kerumovština i gradonačelnikova seksualna potencija i njegovo pumpanje i bogatstvo, ovaj narod neće biti ”šokiran” (najmilija i najučestalija riječ u naslovima tekstova novonaraslih novinara i redaktora) posjetom premijera siromašne zemlje prebogatom Vatikanu i neće biti ”šokiran” mogućim temama i nekakvim promjenama ugovora o kojem obični građanin, pa i onaj neobičniji, nema pojma. No, šokiran je da treba samo u Zagrebu izgraditi još najmanje desetak crkava. A tko će dati lovu nego država koja nema ni za poštenjake vučitelje?
A, uostalom, zašto i posjet Vatikanu ne bi bila pažnje vrijedna informacija? Sjetite se tko su bili (odgovor je Njemačka i Vatikan) vrlo z
aslužni, vjerojatno i najzaslužniji što je Hrvatska priznata kao samostalna i nezavisna ili neovisna.
KOLAČI S OČENAŠIMA
Spomenuo sam tekstove s Očenašom. To je bilo sjećanje na djetinjstvo, kada je u našem domu stanovala bivša časna sestra, inače učiteljica iz Poljske. Ona je u onim porcijama koje su se nosile tri-četiri jedna na drugoj, nosila hranu od časnih sestara preko puta (molim, ništa protiv: tamo sam išao poslije rata u obdanište i kasnije, pedesetih, učio svirati glasovir). Kad je jednom ponudila mojem poočimu kolače od preko puta, odbio je rekavši da neće jesti kolače s – očenašima.
I to je to.