Znameniti mir na Žitvi je 1606. sklopljen pod vrlo nepovoljnim uvjetima za habsburšku stranu, a jedan od pritisaka koji su ubrzavali potpisivanje primirja bile su i prijetnje Habsburgovcima sa zapada Europe početkom 17. stoljeća. Naravno, rat se na više ratišta nije mogao voditi. Upravo ova nepromjenjivost granica i nespremnost Habsburgovaca za upuštanjem u oslobađajuće akcije na pograničnim prostorima s Osmanskim Carstvom biti će uzrok nezadovoljstva hrvatskih plemićkih obitelji – posebno Zrinskih, ali i jedan od uvjeta za protuhabsburšku urotu. Ovakva habsburška politika nije bila nova, jer je ona sustavno vođena od početka protuosmanskih ratova, pokušajima stvaranja mira na što je moguće duža vremenska trajanja i po cijenu teritorijalnih popuštanja. Time je bilo pogođeno ugarsko i hrvatsko plemstvo koje je moralo snositi tio troškova obrane i podnositi štete izazvane osmanskim provalama. U tim borbama je stradala i Koprivnica.
Na drugoj strani je Osmansko Carstvo krajem prvog desetljeća bilo samo prividno konsolidirano. Financijska kriza je onemogućavala izvršavanje javnih zadataka, posebno na vojnom polju. Mir s Bečom sklopljen 1606. godine potrajao je do 1663. godine, a obje su se strane iskreno trudile održati razmjerno dobre uzajamne odnose kako bi imale slobodne ruke za druge akcije. Habsburgovcima je također dobro došlo primirje, jer su bili potpuno zauzeti suzbijanjem reformacije, a od 1618. godine Tridesetgodišnjim ratom. Osmanlije su 1639. godine završili neprijateljstva s Perzijom za jedno stoljeće, ali su 1645. godine izbile nove borbe s Venecijom. Odnos Osmanskog Carstva i Francuske je bio dobar, a onda kada je Porta prolazno održavala miroljubive odnose s Bečom, suparništvo između Francuza i Habsburgovaca bilo joj je dobrodošlo, jer se Francuska željela suprotstaviti habsburškim planovima o okruženju savezom s Portom. Istovremeno su odnosi između Osmanskog Carstva s jedne i Engleske te Nizozemske s druge strane bili u znaku prijateljskih trgovačkih veza.
Sredinom 17. stoljeća je osmanski državni vrh uvidio da hitno treba angažirati sposobnog velikog vezira, pa je tako 1656. godine izabran Köprülü Mehmed-paša (1656-1661.). On je, nakon što je dobio velike ovlasti, najprije uklonio premoć janičara i utjecaja harema na politiku Osmanskog Carstva, udaljio je sve nositelje funkcija koji se nisu strogo držali njegovih uputa. Kako bi ojačao vojnu moć Carstva odredio je da se plaće dijele u valjanjom novcu, uveo je drastične mjere štednje, također se prihvatio smirivanja pokrajina, a postigao je znatne vanjskopolitičke uspjehe. Npr. uspio je proširiti državni teritorij na račun vazalne Kneževine Erdelj. Naslijedio ga je njegov sposobni sin Köprülü Fâzil Ahmet (1661-1676.), koji je zadržao unutanju stabilnost u Osmanskom Carstvu.
Vašvarski mir 1664. godine, u kojem je izričito zabranjena obnova utvrde Novi Zrin (koja se nalazila na rijeci Muri kod Legrada), nije odgovarao pobjedama habsburških snaga nad Osmanlijama. Razumljivo je da je u Hrvatskoj i Ugarskoj zbog ishoda prvog protuturskog rata koji je vodio Leopold I, vladalo nezadovoljstvo.a