Koprivnica je kao i većina srednjoeuropskih gradova slijedila modu urbanog razvoja svoga vremena. Treba se podsjetiti da je tadašnja prijestolnica Beč, porušila svoje bedeme 1857. godine kako bi dobila gradsku prometnicu (Ring). Koprivničanci su otkopavanom zemljom izravnali teren na promenadi gdje su uređeni šetalište i početak parka, a zatrpavanjem jaraka utvrde taj se prostor proširop na račun nekadašnje utvrde. Vršila se izmjera Zrinskog trga i ulice Pique (Nemčićeva ulica i Trg mladosti) zbog postavljanja pločnika čime se grad uredio i poljepšavao. Godine 1870. rušenje utvrde je dovršeno na zapadnoj strani, a radilo se na raskopavanju i izravnavanju južnih dijelova. Nakon 1892. godine više nema toliko vijesti o raskopavanju stare utvrde. Grad je posustao u rušenju, a danas je preostala oko petina nekadašnjeg prostora utvrde.
Od kraja 19. stoljeća se mogu pratiti dvije razine urbane svijesti – jedna koja ostaje na granici malograđanskog, gotovo seoskog poimanja Koprivnice, i druga koja teži za određenom urbanom kvalitetom života, za suvremenim urbanim životom većih sredina. Ta druga svijest izražava se, na primjer, u ranoj narudžbi plana elektrifikacije, a njoj svakako pripada i Regulatorni nacrt kraljevskog slobodnog grada Koprivnice iz 1903. godine. Razdoblje 19. stoljeća afirmiralo je arhitekturu koju možemo razlučiti u dva stilski i koncepcijski različita razdoblja: bidermajersko i klasicističko do sredine stoljeća i razdoblje povijesnih stilova u drugoj polovici 19. stoljeća.
Živa graditeljska djelatnost oblikovala je prepoznatljivu fizionomiju grada Koprivnice. Količina i brzina izgradnje nadmašile su izgradnju ranijih stoljeća. Građanska arhitektura nastala u doba povijesnih stilova pokazuje da u Koprivnici istovremeno postoje dvije razine povijesne svijesti.
Prvoj pripadaju građevine koje u nešto smanjenom mjerilu ponavljaju već ustaljene oblike europskih uzora i teže urbanoj kvaliteti života većih sredina, dok druga svojim izrazom ostaje na razini anonimne, malogradske arhitekture nastavljajući niz građanske arhitekture kasnobaroknih oblika koju su slijedili klasicistički objekti manje naglašenih volumena, pročelja ukrašenih dekorativnim arhitektonskim ukrasima i istaknutim krovnim vijencima. Skromniji barokni objekti bili su rušeni, a njihovo mjesto zauzimala je arhitektura s izrazitim prevagom neobaroknih i neorenesansnih elemenata nositelja objekata javnih sadržaja: sakralnih, školskih (pogotovo zgrada pučkih škola iz 1856. i 1892.), upravnih i ugostiteljskih. Krajem 19. stoljeća se formira gradski park koji današnji oblik dobiva u razdoblju od 1891. do 1893. godine.
No, Koprivnica se urbanistički i komunalno do kraja podignula početkom 20. stoljeća, u vrijeme ambicioznog gradskog načelnika rodom iz susjednog Peteranca, Josipa Vargovića (1906.-1913.). Tada se u Koprivnici gradi kemijska industrija Danica (1906.), gradska štedionica (1907.), zgrada gimnazije (1908.) itd. To je vrijeme intenzivne izgradnje prvih važnijih objekata komunalne infrastrukture – od modernizacije kanalizacije, preko uređanje ulica (gradsko središte je od 1909. do 1911. dobilo asfalt) do ulaganja u plinaru 1910.