Primijetio je okrugli kamen, a na njemu neku neobičnu životinju. Imala je krila i izgledom podsjećala na malog dinosaurusa. Dok se pripremao da ju snimi je ona nestala u dubini.
Bilo je to za vrijeme posjeta najvišem slapu na svijetu – Anđelovim slapovima (Angel Falls)
Svojom jedinstvenom pojavom je ovaj slap oduvijek bio središte vjerovanja i legendi ovdašnjih Indijanaca koji su ovdje odavno živjeli i dakako poznavali ga dobro prije nego što je Jimmy Angel prenio glas o njemu ostatku svijeta. Ovdašnji Indijanaci plemena Pemón Auyan tepui zovu Vražjom planinom, jer su vjerovali da oko njega žive zli duhovi. To je bio i razlog što se oni nisu ondje naselili, nego oko lagune Canaima.
Najveću legendu možda je ipak, čini se, stvorio jedan stranac, a ne Indijanci. Tu istu mjesečinom osvijetljenu noć mog divljenja Angelu mi je prišao vodič José.
«Osjećaš li neku energiju koja izbija iz tih srebrnih griva?» upitao me je, primijetivši možda moju opčaranost njime. «Ispričati ću ti jednu priču, misterij koji ne mogu objasniti, koji inače čuvam u sebi» govorio je tiho.
Naježio sam se već od ovog uvoda, u ovom nestvarnom noćnom okruženju. Ostali putnici su se već spremili u viseće ležaljke na počinak, a mene je držala budnim hladnoća rijeke i planine. Svojim sigurnim i mirnim glasom me je José upoznao s životom čovjeka imenom Aleksandar Laime. Prije puno desetljeća je taj Latvijac došao ovdje i toliko mu se svidjelo da je ostao prvo tjedan dana, zatim na drugom dolasku cijeli mjesec i na kraju zauvijek. Odlučio je istražiti tajnu slapa i Auyan tepuia, naselivši se na riječnom otoku kao pustinjak. S godinama je od čudaka prerastao u čovjeka kojeg su Indijanci duboko štovali, prepunog znanja i mudrosti. Jedan njegov doživljaj duboko uvlači Angel u misterij. Jednom prilikom se Laime popeo na vrh tepuia, istražujući sam izvor slapa. Slijedeći rijeku u tom prastarom svijetu je našao malo izvorišno jezerce, a u njemu nešto vrlo čudno.
Primijetio je okrugli kamen, a na njemu neku neobičnu životinju. Imala je krila i izgledom podsjećala na malog dinosaurusa. Dok se pripremao da ju snimi je ona nestala u dubini. «To ga je kao znanstvenika zaprepastilo…» priča mi istovremeno dramatičnim i mirnim glasom José dok je slap šumio kao i uvijek «…i odlučio je ostati dok ponovo ne nađe tu životinju». Čekao je tri dana, no nije uspio. Odlučio je stoga detaljno izmjeriti to područje te je postavio orijentacijske stupiće. Nakon jednog kilometra je naišao na pećinu, odnosno tunel u stijeni. Ušao je unutra osvjetljavajući je s lampom i vidio nekog čovječuljka…Ostalo se više nije sjećao, samo je znao da se kasnije probudio u svojoj kolibi na otoku, kilometrima daleko. Zadrhtao sam od te priče, začaran tajanstvenim ugođajem koji je stvorio moj vodič. Tijekom cijelog daljnjeg života se Laime potpuno povukao u svoj svijet, o njemu su kolale fantastične priče o moćima koje je stekao. Čak i nakon smrti. Dvojica turista su se jednom izgubila oko Angela, no pomogao im je neki ljubazni starac, vrativši ih na put. Kasnije su ti fotografi na slici prepoznali tog ljubaznog starca- bio je to Laime, dvije godine nakon što je umro!