Leon ima četiri godine. Na vratima obiteljske kuće u Koprivničkim Bregima dočekuje nas širokog osmijeha, a čim zakoračimo u dvorište, izgovara broj registarske oznake našeg vozila. Nakon što je točno izgovorio brojke i slova tablice našeg službenog Fiata, imenom pozdravlja našeg fotografa kojeg je upamtio iako ga je sreo samo jednom, prije dva mjeseca i to tek nakratko.
Leon ima četiri godine i poremećaj iz spektra autizma. Točnu i potpunu dijagnozu još uvijek nema. S obzirom na godine života ni ne može je imati, ali sve što su liječnici do sada utvrdili ukazuje upravo na to. Potvrdu će dobiti s navršenih šest godina.
Definicija kaže da je spektar autističnih poremećaja (engl. ASD), ili i stanja autističnih poremećaja (engl. ASC), ili jednostavno spektar autizma zapravo spektar psiholoških stanja karakteriziran velikim rasponom abnormalnosti kod socijalne interakcije i komunikacije, kao ograničeni interesi i ponavljajuće (repetitivno) ponašanje.
Onaj tko ga ne poznaje ili s njim ne provodi više vremena, teško bi uočio da je Leon po ičemu drugačiji od svojih vršnjaka. Razlika je mala, ali ipak postoji. Eholahije i stereotpije ono su što ga čini drugačijim.
Leon će se bez prestanka igrati na sebi svojstven način, ponavljajući uzastopno jedan te isti pokret, ili će pak tri puta zaredom izgovoriti istu rečenicu:
“Mama daj mi soka, mama daj mi soka, mama daj mi soka.”
Leonova majka Ivana u povodu dana autizma koji se obilježava danas, 2. travnja, objasnila nam je otvoreno s kakvim se izazovima svakodnevno susreću, počevši od njegovog rođenja.
Leon je rođen u 37. tjednu trudnoće i smatralo ga se nedonoščetom. Bio je u inkubatoru sedam dana jer mu se pluća nisu razvila do kraja. Još na odjelu koprivničkog rodilišta dobio je žuticu, a već nakon prvog pregleda otkrilo se da ima hipotoniju, odnosno stanje smanjenog mišićnog tonusa, poznatog i kao sindrom mlohava dojenčeta. Ta slabost bila je vidljiva na gornjem dijelu tijela, borio se sa slabim rukama i nije se mogao podizati.
Uslijedili su mjeseci fizikalnih terapija do njegovog prvog rođendana. Sve je kod njega kasnilo, pa je tako propuzao s deset mjeseci, a prohodao sa 16 mjeseci života.
Kad je prohodao, majka Ivana je počela primjećivati da ima neke čudne igre, kad bi ga zvala nije se odazivao, nije im donosio igračke na pokaz, uglavnom, bio je to dovoljno da Ivana zatraži od pedijatrice da ih pošalje na dodatne pretrage.
– Otvaranje-zatvaranje vrata i trčanje po stepenicama bile su mu omiljene igre. To je trajalo čak po 20 minuta. On bi stajao i otvarao vrata pa ih zatvarao. Ili pak prilikom slaganja kockica, uvijek je slagao jednu te istu na isti način. Tek kasnije sam doznala da su to stereotipije koje su tipične kod djece sa spektrom i autista. Majka sam koja voli puno istraživati pa sam odgovore potražila na internetu. Sve simptome koje sam upisivala ukazivali su mi na autizam – prisjetila se majka Ivana tih mjeseci kada joj baš nije bilo lako.
Testom na prvom pregledu kod neuropedijatra potvrđeno je da je njena majčinska intuicija bila ispravna i da Leon ima poremećaj iz spektra autizma. Nakon toga su se uputili defektologu u Čakovec jer u Koprivnici sličnog što bi im moglo pomoći nije bilo.
Tamo su ih prvo učili znakovnom jeziku baby signs uz pomoću čega su napokon počeli kvalitetno komunicirati s svojim trogodišnjakom. Roditelji su tako naučili kako znakovima pokazati da žele piti, jesti, bojati…
– Do tad nas je on vukao za ruku do frižidera jer nije govorio, ne ispravno. Njegove prve riječi bile su ba-ba, ma-ma, ali u njegovoj glavi to nije bilo smisleno. Pravilno je krenuo govoriti s 3,5 godine života, kad smo obavili neuro feedback. Poslije te jedne terapije u trajanju od 30 dana počeo je govoriti. Kad smo došli do faze da je počeo pričati, prestali smo se služiti znakovima i krenuli govorno – kaže mama Ivana.
Leon i danas ima stereotipije, najčešće u igri, pa njegova mama pazi na svaki njegov pokret i kad primijeti da počinje ponavljati pojedini pokret, odmah ga usmjerava na nešto drugo.
– Primjerice ako je slagalica u pitanju, on je baratao njom, ali uvijek istim pokretima, morali smo mu objasniti da mora raditi i s drugom rukom da ne ponavlja s jednom te istom rukom konstantno isto – pojašnjava majka.
S obzirom na sve angažmane kod defektologa, odlaska u senzornu sobu, na sportske aktivnosti, gradske bazene koji su njegov dnevni i tjedni raspored doista pretrpali, Leon još nije krenuo u vrtić. To ga veselje čeka najesen ove godine. U toj će mu se životnoj promjeni priključiti i dvogodišnja sestra Lana.
– Hvala Bogu on je dijete koje prihvaća promjene, jer većina djece u spektru voli rutinski dan. On nema s tim problema i kad mu se dogodi neka promjena prihvaća ju, nema kod njega ni trunke agresivnog ponašanja ni ispada. Toplo je dijete, nasmijano, voli sretne ljude i pozitivu, kad vidi nešto ili nekoga tužno, automatski bi da je sve oko njega sretno – objašnjava.
Leonova opsesija su brojke i slova. Njegov najdraži broj je sedam. U svakoj situaciji, bili oni doma ili išli nekamo na put, u goste, pamti brojeve kuća u kojima stanuju obiteljski kumovi, brojeve registarskih oznaka i ta fascinacija, to njegovo veselje, će mu vjerojatno ostati tijekom cijeloga života.
– Neki mu već zbog toga predviđaju budućnost kao uspješnom matematičaru, ali vidjet ćemo u što će se to sve razviti. Stručnjaci su nam naglasili da moramo paziti jer se kod neke djece koja se normalno razvijaju najednom dogodi zastoj pa čak prestanu i pričati i jednostavno potonu. S obzirom na to da svako dijete s poremećajem iz spektra autizma ima svoje specifičnosti, redovito pratimo njegov razvoj – veli Ivana koja je do sada dosta zadovoljna svim koracima i napretkom kroz koji su prošli i doživjeli.
Zadovoljna je i što se prošle godine u Koprivnici otvorila rana intervencija u Podravskom suncu, a Leon je bio među prvima koji je ostvario pravo na patronažnu sestru koja je jednom tjedno dolazila doma i s njim radila. Trajalo je to do početka pandemije pa je sve stalo.
Sad idu u savjetovalište u Podravskom suncu u Koprivnici na tretmane u trajanju od 45 minuta. Prema zadnjem testiranju, ne treba mu više ni usluga defektologa.
Prvih godina obitelji Pašica bilo je doista teško, ne skriva Ivana.
– Svaki roditelj, bila to mama ili tata to izuzetno teško psihički podnosi. Treba nekad izdržati. Svaka osoba jednom pukne i rasplače se i dođe mu svega navrh glave. Mama sam koja se bori od prvog dana. Dva sam mjeseca razmišljala o tome, ne znam gdje mi sve misli nisu bile, a onda sam se trgnula i krenula istraživati po koracima i odlučila da ćemo se pomiriti s kakvom god dijagnozom se susreli – priznaje te dodaje kako joj se postepeno, kad je vidjela rezultate i napredak kod svog Leona, smiješak na licu ponovo se vratio, a Leona nikad nije ni napustio.
