Za sve roditelje, posebno one čija djeca kreću u vrtić ili školu – prezaštitničko roditeljstvo šteti djeci. Točka.
Prvi dani vrtića, prvi dani škole su pred nama. Uzbuđena su djeca, a još uzbuđeniji roditelji.
Kako ih zaštiti? Kako im osigurati sretne trenutke, sretan život? Što uopće jest naša zadaća? Naš život zbir je trenutaka koji se pretvaraju u sate, mjesece, godine i konačno, u životni vijek. U svakom segmentu vremena su trenutci, trenutci koji ostaju uprintani u našim glavama. Ti trenutci – i ugodni i neugodni stvaraju živu sliku koja ostaje s nama do kraja života. U ovo doba godine jedan od tih magičnih trenutaka je i prvi dan vrtića/prvi dan škole. Djeca su uzbuđena, a još uzbuđeniji su njihovi roditelji. Kako će se moje dijete snaći? Hoće li učiteljica imati razumijevanja? Hoće li naći prijatelje? A što ako ga netko povrijedi? Što ako ga netko gurne? Što ako ga netko odbaci?
Da, to su pitanja koja se normalno javljaju u glavama većine roditelja. I ta pitanja su dobra pitanja, odraz zdravog razmišljanja. Ipak neki roditelji imaju veliku potrebu unaprijed smisliti plan i zaštiti svoje dijete. To su roditelji koji su i do ovog trenutka pokušavali na sve načine spriječiti patnju svoga djeteta. Sigurno ste čuli za takozvane „helikopter roditelje“. To su roditelji koji obožavaju svoju djecu, koji bi učinili sve da budu sretna i zadovoljna (što je prekrasno), no ovo pišem u nadi da će se neki i sami prepoznati i spriječiti da svojom silnom ljubavi guše razvoj svoga djeteta. Zapravo se radi o previše zaštitnički nastrojenim roditeljima koje obilježava pretjerano uključivanje, kontrola i rješavanje problema koji se pojavljuju u životu njihove djece. Nažalost, od silne ljubavi zaboravljaju da je njihov zadatak osposobiti dijete za samostalan život.
Većina ljudi se slaže oko toga da takvo roditeljstvo nije u redu, ali ipak taj trend raste iz godine u godinu. Zamislite koliko smo daleko došli kada neki roditelji traže da se s igrališta uklone ljuljačke jer su opasne za djecu. Što je toliko loše u oprezu? Pa, ako dijete može nastradati normalno je da ćemo učiniti sve da bude sigurno pa makar to podrazumijevalo uklanjanje ljuljačke. „Zar ne?“ Uostalom, glavni posao roditelja i vrtića/škole je da osiguraju sigurnost djeteta, ne? Hmmm…nisam baš sigurna.
Svi ste čuli za stres. Svi se i družite s njime na svakodnevnoj bazi. No, znate li da postoje dvije vrste stresa? Tako je, to su akutni i kronični stres. Kronični stres je zbilja loš. To je neupitno. Kronični stres u djetinjstvu često vodi anksioznosti u odrasloj dobi, depresiji i drugim poremećajima. Neupitno je da djecu moramo zaštiti od te vrste stresa. Ali, što je s ovim drugim? Može li nam on zbilja postati prijatelj ili je tu samo da nam radi nered od života? E pa akutni stres je odgovor na zastrašujući, natjecateljski ili opasni podražaj koji u potpunosti prestaje u roku od nekoliko sekundi ili minuta. Mnogi oblici igre, posebno fizička igra, uključuju neku razinu akutnog stresa. Sport, video igre i druga natjecanja snažni su pokretači akutnog stresa. On je koristan, čak i neophodan za dječji razvoj.
Znanstvenici su istraživali akutan stres kod štakora (tko nije znao, živčane stanice štakora veoma su slične ljudskima) i otkrili da štakori podvrgnuti manjem akutnom stresu imaju više živčanih stanica pa i bolje pamćenje. S druge strane, štakori koji su bili lišeni stresa i to tako da su im onemogućene normalne grublje igre, igre prevrtanja postali su pretjerano agresivni. Štakori koji su lišeni „razigranog“ stresa kao odrasli se potpuno smrzavaju kada se suočavaju sa stresnim situacijama. Lagani stres pomaže štakorima da nauče pravilne reakcije na strah kao odrasli.
Dakle, dokazano je da je akutni blagi stres koristan za razvoj mozga, socijalne vještine pa čak i inteligenciju. Takav stres dugoročno snižava razinu kroničnog stresa.
Roditelji koji žele zaštiti svoju djecu od svih oblika nevolja ne čine svojoj djeci nikakvu uslugu.
Natjecanja, manje modrice, stvarni gubici i sukobi pokretač su akutnog stresa. Npr. pad djeteta s ljuljačke dijete uči niz lekcija koje ne može naučiti na drugi način.
Nemojte ih onesposobiti za život. Nemojte.
Kad tad će razbiti koljeno, kad tad će se naći prijatelj koji će im „zabiti nož u leđa“, kad tad će naići na nastavnika koji neće imati nimalo razumijevanja za njih. Puno je bolje da već sada nauče kako reagirati u takvim situacijama, kako se izvući bez trajnih posljedica. Sada, na puno manjim nesrećama i lakšim nepravdama. Osigurajte ih sada za budućnost. Pustite ih da padnu. Samo tada će se nauči dići. Od svijeta ih zaštiti ne možete, možete ih samo osnažiti. E to je vaš posao!
Zato, opustite se. Vaše dijete započinje svoju novu životnu avanturu. Zar to nije divno? Da, vaše dijete će u toj avanturi blistati od sreće, ali i liti gorke suze, bit će ih strah, a ponekad i sram. Doživjet će lijepe trenutke, ali i one koje ćete poželjeti izbrisati iz njihova sjećanja. Ipak, proći ih moraju. To je život. A spasiti ih od života, baš i nema nekog smisla.
Pokušajte se orijentirati na one dobre trenutke koje ih očekuju na njihovom putu, istaknite ih, nemojte ih gušiti vlastitim strahom. Velik je to trenutak za njih. Slušajte svoju djecu, dozvolite im da vam kažu kako se istinski osjećaju. Dovoljno je da ih čujete, ne morate ništa poduzeti u vezi toga. Jedino što možete učiniti jest utjecati na sebe same. Pripazite na svoje ponašanje. Djeca su poput spužve, upijaju svu anksioznost svojih roditelja. A i neverbalne znakove čitaju puno bolje od verbalnih- time ih i lakše usvajaju. Tako da, možete reći djetetu da će sve biti u redu, ali vaše zabrinuto lice govori nešto drugo. Pokušajte zračiti sigurnošću kada im govorite o onome što ih čeka. Dopustite im da se osjećaju kako se osjećaju, da upijaju svaki dio tih trenutaka koji tvore njihov
život.
A kao najbitnije – slavite takve trenutke. Učinite ih važnima i lijepima. Svake godine prvi dan vrtića/škole poslikajte dijete u smiješnoj pozi, isplanirajte neku veselu aktivnost za poslije nastave. Odite na sok, ručak, nazdravite novim počecima. Tada će vaše dijete uživati u njima i dočekivati ih s veseljem.
A na pitanje s početka – hoće li ga netko povrijediti? Odgovor je i više nego jasan, hoće. Naravno. Hoće li zbog toga zauvijek patiti? Pa, velika vjerojatnost da neće. Pobrinite se za to da ima resurse za borbu, za probijanje kroz raslinje jer vi ga za njega ne možete sjeći.
Izađite iz aviona, a ljuljačke ostavite tamo gdje jesu. Dobro koje čine za razvoj naše djece daleko je veće od povremenih modrica i ogrebotina.
Sretno i hrabro u novim životnim avanturama!
