Za razliku od današnjeg doba kada ljudi značajno utječu na klimatske promjene i kada iste utječu na ljudsku vrstu diljem svijeta, u predindustrijsko doba možemo govoriti samo o utjecaju klimatskih promjena na ljude. Kako bismo što bolje razumjeli što se događa s klimom u današnjici morali bi nastojati što bolje razumjeti klimu iz razdoblja prije industrijske revolucije, kada se ona mijenjala bez ljudskog uplitanja. Zbog toga važno i istraživanje ranonovovjekovne klime, odnosno «malog ledenog doba».
Rad na istraživanju klime u prošlim stoljećima zahtijeva dugotrajno strpljivo i detaljno prikupljanje podataka te se ovaj članak može smatrati tek djelomičnim uvidom u stanje istraženosti „povijest kiša i lijepog vremena“ te gospodarskih i drugih posljedica po Podravinu. S obzirom na sve veću zainteresiranost javnosti za klimatske promjene odlučio sam se napisati ovaj tekst kako bi potaknuo na razmišljanja o vremenu i klimi oko nas, ali možda i potaknuo mlađe istraživače da se usmjere na istraživanja utjecaja klimatskih promjena na Podravinu i susjednim područjima u dugom trajanju.
Klimatska obilježja odraz su geografskog položaja na jugozapadu Panonske nizine, a lokalne razlike su uvjetovane reljefnim i hidrografskim značajkama prostora koji su u 17. stoljeću obuhvaćali Varaždinski generalat i Križevačka županija. Njihove klimatske osobine je nemoguće promatrati izdvojeno od šireg okruženja pa će ovaj prikaz zahvatiti veći prostor. Danas je na ovom području, prema Köpenu, klima umjerena topla kišna, bez izrazito suhog razdoblja, ali s manje padalina u zimskom nego u ljetnom razdoblju; ljeta nisu jako vruća i imaju na početku mnogo, a pod kraj malo kiše. Po imenu to je klima bukve, posebno pogodna za uzgoj kukuruza. Prema klasifikaciji što se temelji na šumskoj vegetaciji ovdašnja klima pripada području vlažnih kontinentalnih niskih brijestovih šuma s johama (jalšama), vrbama, topolama, jablanima i jasenima. Zabilježene su velike temperaturne amplitude između ljeta i zime, pogotovo u usporedbi s ekstremima (godišnja temperaturna amplituda može biti veća i od 60° C). Srednjaci su razmjerno povoljni, jer je prosječna temperatura u siječnju oko -2°C, a u srpnju 18°C. Padaline opadaju od zapada prema istoku, jer ih uglavnom donose zapadni vjetrovi. Glavni maksimum je u jesen, a drugi maksimum je u proljeće i rano ljeto. Značajke i obilježja ovdašnje klime su i velike oscilacije u količini padalina, u visini temperatura, te u snježnosti, mrazovitosti i slično. Tim klimatskim značajkama (ali i blagim pretežito zapadnim, sjeverozapadnim i južnim vjetrovima), danas je prilagođen izbor ratarskih, voćarskih i vinogradarskih kultura. Teško je pouzdanije reći kako je bilo u ranome novom vijeku, jer je trenutna razina spoznaja relativno skromna za ovaj dio europskog kontinenta.
Još se u 14. i 15. stoljeću zbilo opće hlađenje sjeverne Zemljine polutke, iako neki istraživači razdoblje između 1200. i 1400. zovu «klimatskim optimumom». Ranije spomenuto hlađenje se u literaturi najčešće naziva «malo ledeno doba», a prije toga od 1200. do 1400. je bio period izrazite labilnosti klime, kada su se izmjenjivale brojne poplave i katastrofalne suše, vrlo hladne i vrlo blage zime. «Malo ledeno doba» je trajalo otprilike između 1400. i 1850. godine, a najhladnije je bilo oko 1550. i 1700.-1850. godine kada se u Europi javio niz hladnih zima. Brojni su se ledenjaci spustili najniže, poslije posljednjeg würmskog glacijala i na toj su se visini održali sve do kraja 19. stoljeća kada su se počeli naglo povlačiti. U tom je razdoblju led zatvorio neke alpske prijevoje. U arktičkim se krajevima veoma proširila površina zaleđenog mora, povećavao se broj zima kada se zaleđivala rijeka Temza, brojni su posjedi u Alpama, Norveškoj i Islandu bili napušteni itd. U 16. su stoljeću nestale vikinške kolonije na Grenlandu i vinogradi u Engleskoj. Oko 1780. godine u srednjoj Engleskoj je bila srednja siječanjska temperatura za oko 2,5 º C niža od one s početka 20. stoljeća. U području Vivaris pokraj Lyona u Francuskoj, berba grožđa se između 1500. i 1800. pomaknula za 20 dana na sredinu listopada. Poznato je da je švedski kralj Karlo X. zimi 1658. sa vojskom prešao preko zaleđenog Malog Belta.
Najniže temperature oko 1600. bile su povezane s obranom Koprivnice u tzv. Dugom ratu. Koprivnicu je u jednom napadu 1601. spasila jaka zima. Zapovjednik koprivničke utvrde Alban Graswein je opisao ovaj napad: «Velika osmanska vojska stigla je do utvrde, koja je bila okovana ledom. Jarci s vodom su bili potpuno zamrznuti. Pristup utvrdi je bio olakšan. Osmanlije su se sklonili u staje i kućerke koje su našli izvan utvrde, ali zima je bila toliko jaka da su, nakon kraćeg zadržavanja, odustali od opsade i napada na utvrdu.»
Još jedan podatak ilustrira vremenske prilike početkom 17. stoljeća. Leopold Grafenauer se 1604. iz Radgone tužio staležima da nema nikakvog spremišta za čuvanje građevnog alata, koji je vani na snijegu, kiši i lošem vremenu propadao. Preko zime je Ottaviano Zanolli, glavni graditelj Hrvatsko-slavonske krajine, morao čekati u Radgoni na prestanak kiša i lijepo vrijeme kako bi se ponovo zaputio na posao u Koprivnicu.
Zamrzavala se i rijeka Mura, pogotovo 1577. i 1578. godine. Tih je godina zbog dugih i hladnih zima situacija postala gotovo nepodnošljiva jer je zamrzavanje rijeke Mure omogućavalo svakodnevni prolaz Osmanlijama koji je bilo nemoguće čuvati. U ovoj regiji najduže i najhladnije zime tijekom 16. stoljeća bile su od oko 1575. do oko 1583. godine. No treba istaknuti da su zime krajem 16. stoljeća bile znatno hladnije od onih u prvoj polovici istog stoljeća. Posljedice «malog ledenog doba» bile su zamrzavanje rijeka, jezera i močvara do debljine po kojima su se slobodno mogle kretati vojne postrojbe.
U isusovačkom izvješću iz 1649. opisan je prostor sjeveroistočno od Koprivnice (župa Kuzminec): «Oci su išli u veća sela. Do jednog je trebalo gaziti močvarno tlo i vodu do koljena, a inače hodati po snijegu i blatu.»