Život ih zaista nije mazio. Zadao im je poprilično bolan udarac s kojim se svakodnevno moraju nositi, i to već godinama. No usprkos tome ne odustaju, već hrabro i uzdignute glave podnose ovu muku.
Zdravka Ivanišević (29) iz Koprivnice i Marcela Kolovrat (52) iz Svetog Ivana Žabna zbog bolesti bubrega tri puta tjedno susreću se u Centru za dijalizu u koprivničkoj bolnici.
Tamo su i nas dočekale. Do njih smo se uputili kroz mali hodnik gdje su pacijenti čekali na pregled kod liječnika.
Stižemo do velike prostorije u kojoj je bilo nekoliko kreveta na kojima su ležali pacijenti, pretežito starije životne dobi.
U samom kutu bila je jedna mlada dama, najmlađa pacijentica u Centru – naša sugovornica Zdravka.
Od spomenutih zdravstvenih problema pati već četiri godine, a toliko ide i na dijalizu. Nakon što je saznala za dijagnozu, doživjela je šok jer joj tijelo nije davalo nikakve znakove koji bi upućivali na bolest.
– Pretraga krvi je pokazala da su nalazi loši i da bubrezi ne rade. Desni se već bio osušio, a ni lijevi nije radio kako je trebao. Doslovno mi se život preko noći promijenio i stigla sam u krajnji čas liječniku. Ali, brzo sam se pomirila s tim da sam bolesna. Ima i gorih, ovo je ipak bolest koja je izlječiva i može se s njom živjeti – priča nam Zdravka.
Tri i pol godine provodila je postupak peritonejske dijalize i to je radila sama kod kuće. I tako svaki dan, svaka četiri sata. Posljednja dva mjeseca je na hemodijalizi u Centru za dijalizu, a dolazi tri puta tjedno. I tako će morati dok god ne dobije nove bubrege.
– Legnem u krevet na četiri sata i čekam da proces završi. Ne boli me ništa. Za to vrijeme odspavam ili razgovaram s ostalim pacijentima. Prođe nekako to vrijeme. Nakon toga mi zna biti loše, tlak mi podivlja, ulovi me vrtoglavica. Onda kad dođem doma malo odmorim da dođem k sebi i da mogu nastaviti s uobičajenim poslovima – ispričala nam je kako to izgleda.
Sve bi joj, kaže, bilo puno teže da nema podršku obitelji, prijatelja i dečka. S bolešću se zaista dobro nosi, vedra je duha i pozitivna bez obzira na to što joj se život vrti oko bolesti i mora dobro paziti kako živi. Pije i puno lijekova, čak desetak tableta na dan da bi bolest držala pod kontrolom.
– Navikla sam, što mi drugo preostaje. Liječnici su dobri, medicinske sestre su isto super i osjećam se sigurno. Pitala sam se zašto baš ja, zašto se to baš meni moralo dogoditi. No, ne dopuštam crnim mislim da me obuzmu. Idem hrabro naprijed. To je jedini način da se nosim s bolešću.
Lavica Zdravka ne boji se ni operacije jer, kad dođe taj dan, to će značiti da će dobiti zdravi bubreg i više neće morati na hemodijalizu. I to ju zapravo veseli.
Inače, ona nas je dočekala budna za razliku od Marcele koja je u drugoj sobi spavala, u trenutku našeg dolaska. Bila je to puno veća prostorija, s puno više pacijenata koji su došli na hemodijalizu.
– Eto vidite da im je dobro čim spavaju – našalio se liječnik.
Marcelini zdravstveni problemi s bubrezima počeli su prije sedam godina, a bolest se pojavila kao komplikacija šećerne bolesti s kojom živi već dvadesetak godina. Na dijalizi je završila prije dvije godine.
– Prošla sam kroz proces peritonijske dijalize kod kuće i to mi je bilo sasvim u redu. Nikakav problem za napraviti. Ništa ne boli i jednostavno je. Trebalo mi je godinu dana da dođem na listu, a samo dva mjeseca da dođem do operacije i dobijem novi bubreg. Nitko sretniji od mene. Brzo je to išlo, sve kao po špagici. Ni u snu nisam slutila da će tada tek krenuti moja noćna mora – prisjetila se Marcela operacije koja se dogodila u lipnju.
Taj je dan dobila poziv iz jedne zagrebačke bolnice iz koje su stigle odlične vijesti da ju bubreg čeka i neka spremi stvari te se pripremi za operaciju. Sreći nije bilo kraja. Onda su stvari krenule po zlu.
– U jednoj operacijskoj sali sam bila ja, a u drugoj jedan muškarac. Znali smo samo da naš donor ima 35 godina i da je iz Splita. U trenutku kad je drugi pacijent dobivao bubreg, shvatili su da nešto ne štima, vidjeli neku izraslinu. Ispostavilo se da je naš donor imao karcinom! Bubreg koji sam ja dobila već je bio zašiven, operacija gotova. I zamislite, ujutro sam bubreg dobila, a popodne je već morao van – ispričala nam je.
I kao da to nije bilo dosta, ispostavilo se da joj krvari žila pa je hitno morala na još jednu operaciju. Nesreći nikad kraja pa joj je onda potom oštećen i mišić te se opet našla na operacijskom stolu. Dakle, u šest dana bila je na tri operacije!
– Bilo mi je na prvu teško, pitala sam se zašto mi se to moralo dogoditi. Bila sam puna pitanja, u šoku. Ali, čovjek se na sve privikne kad mu ne preostaje ništa drugo. I sad sam završila na hemodijalizi i čekam opet trenutak kad ću biti spremna listu, na koncu i novi pokušaj operacije – kazala nam je.
Baš kao i Zdravka, pije puno lijekova, a mora se i pikati svaki dan s inzulinom s obzirom na to da je i šećerna bolest još uvijek tu.
U ovoj teškoj borbi ne posustaje. Jer zna, baš kao i naša sugovornica s početka priče da će doći taj dan dok će ovi mukotrpni procesi biti iza nje, iza njih.
Svakodnevno Centar primi 85 pacijenata. Od tog broja ih je 75 na hemodijalizi, a 10 na peritonejskoj. Bolesnici liječeni hemodijalizom u pravilu dolaze na liječenje tri puta tjedno (svaki drugi dan). Bolesnici na peritonejskoj dijalizi liječenje provode u kućnim uvjetima, a edukaciju i redovne preglede obavljaju jedan put mjesečno u Centru.
Centar za dijalizu Koprivnica započeo je radom u prosincu davne 1985. godine.
Izgradnjom novog internog odjela, izgrađuje se i prostor nove dijalize koja u tim prostorima s radom počinje prije devet godina. Mjesečno se obavi čak oko 1100 kroničnih dijaliza.
– Centar radi šest dana u tjednu. Liječnici rade u tri smjene i na raspolaganju su za redovne pacijente od sedam ujutro pa sve do 23 sata. No, zbrinjavaju se i akutno oboljeli pacijenti neovisno o danu ili vremenu – ispričao nam je dr. Igor Žabić, pročelnik Službe za internističke djelatnosti.
– Imamo dosta pacijenata koje pratimo za transplantaciju. Jedan smo od većih Centara u kontinentalnom dijelu. Pružamo najkompletniju uslugu tako da k nama dolaze i pacijenti iz Virovitice, Čakovca, Bjelovara pa čak i Varaždina – rekla je dr. Romana Samovojska, voditeljica Centra.
Najučeštalija bolest zbog koje pacijentima stradavaju bubrezi je šećerna bolest, potom visoki tlak, a tek na trećem mjestu su neke ostale bubrežne bolesti koje direktno napadaju taj organ.
– Uglavnom su to stariji bolesnici, ali u zadnje vrijeme ima i sve više mlađih. Nerijetko zapravo nebriga za zdravlje i bolest (npr.šećernu), dovede do toga da bolesnik završi na dijalizi. Zanemarivanje i ignoriranje problema i vlastitog zdravstvenog stanja dovodi do trajnog oštećenja bubrega koji nepovratno gubi svoju funkciju i tada ne preostaje drugo nego liječenje dijalizom – kazao je dr. Žabić.
Nije lako biti liječnik, pričaju nam, pogotovo u trenucima dok pacijentu treba reći da je ozbiljno bolestan i da će zbog toga morati promijeniti životne navike.
– No, veći je šok ipak našim bolesnicima. Znate, od nekad ljudi pričaju i misle da kad završiš na dijalizi da ti je kraj, da ti nema spasa. To nije točno. Mi im dajemo tu nadu, otvorimo im vrata transplantacije da dobiju novi bubreg i nastave živjeti kao i prije bolesti. Tu se počinje onda pojavljivati njihov optimizam – slažu se dr. Žabić i dr. Samovojska.
S obzirom na to koliko puta tjedno se svi skupa susreću, njihov odnos je već i prijateljski. Oni su kao mala obitelj. Često im se pacijenti obraćaju sa svojim obiteljskim problemima i traže u njima utjehu i pomoć.
– Ako netko dobije novi bubreg odmah nas zovu da nam jave radnosnu vijest. Zaista dijelimo tu njihovu sreću. Do samog čina transpantacije, svu tu obradu prolazimo skupa. Ne možemo onda ne biti dio njihovih života – kažu nam.
Što se tiče samog Centra, ističe dr. Žabić, na listi je vodećih po usluzi od svih županijskih bolnica u Hrvatskoj i nastoji se održati ta kvaliteta usluge u svakom trenutku.
– Ne mali broj puta je koprivnička dijaliza dobila priznanja za svoj rad i često na nefrološkim skupovima služimo kao ogledni primjer da se mnoge velike stvari mogu ostvariti i u ‘malom’ Centru. No, puno toga počiva na volji i entuzijazmu. Cijeli tim, u kojem posebno moram naglasiti ulogu medicinskih sestara i tehničara je zaista dostupan 24 sata na dan za naše pacijente. Jednostavno moramo biti tu, moramo znati u svakom trenutku stanje našeg pacijenta u slučaju da stigne poziv za transplantaciju – kaže dr. Žabić.
Trenutno rade dva liječnika, a još troje ih je na subspecijalizacijama (dr.Vukojan, dr.Đaković, dr.Golubić).
Njihovim povratkom iz Zagreba bi se tim trebao kompletirati te će se tako dodatno unaprijediti kvaliteta zdravstvene usluge i tako koprivničku bolnicu pozicionirati u sam vrh nefrologije u Hrvatskoj.
– Najvažnije je privući mladog liječnika. Danas ga morate zaista svijećom tražiti. Ako im omogućite sustavnu edukaciju, ostvarivanje svojih ambicija, budete dobar učitelj, ali prije svega kolega i prijatelj uz kojeg će se osjećati sigurno i uz kojeg će moći razvijati svoje vještine onda će mladi liječnik poželjeti ostati ovdje, a na taj način naši pacijenti neće morati brinuti za svoju budućnost – zaključuju naši sugovornici, dr.Žabić i dr. Samovojska.
