U koprivničkoj AK galeriji, Trg Žarka Dolinara 1 (Kampus), Koprivnica u subotu 16. ožujka u 20 sati, otvara se izložba Ivana Lukačeka i Marka Pašalića: #2H=. Izložba sadrži autoportrete Ivana Lukačeka, crteže nastale u raznim tehnikama (ugljen, tuš, flomasteri, pastel, xerox, duboki tisak) u razdoblju od 1997. do 2002. godine. Ivan Lukaček studirao je grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, preminuo je 2002. godine i iza sebe ostavio veliki broj radova koje je za ovu izložbu odabrao Marko Pašalić. Na otvorenju izložbe, Pašalić će izvesti performans u znak sjećanja na svog bliskog prijatelja. Crteži i performans čine cjelinu.
“Pozicionirajući odsutnost kao prisutnost – u performansu – a prisutnost kao odsutnost – u autoportretima – Pašalić zapravo dotiče nultu točku hepeninga koja rezultira jukstapozicijom ovih dviju cjelina. One su ravnopravne i kao takve, upozoravaju na iznimni talent preminulog Lukačeka (on naprosto iskače iz ovakvog poretka stvari). Prema riječima samoga Pašalića, crteži ne samo da pokazuju visoku razinu promišljanja, razumijevanja i primjene umjetničkih znanja i vještina, nego ih i nadilaze, stvarajući preduvjet da se o njima razmišlja kao o umjetničkim djelima. I zaista, Lukačekovi autoportreti su snažni, brzopotezni, na momente strastveni, a onda opet duboko čovječni. Gotovo spokojni. Svjetlost galerijskog prostora dobro im pristaje. Oni ju, štoviše, zazivaju.
Ali što zapravo znači ta prisutnost kao odsutnost u Lukačekovim autoportretima? Je li to bitak-pri-smrti jednog umjetnika čije je stvaralaštvo bilo tek u povojima, pa u njegovom radu iščitavamo svu silu likovne povijesti? Ili je to činjenica da je Pašalić za izložbu odabrao upravo autoportrete koji svojom suštinom još više podsjećaju na odsutnost prijatelja? Prisutnost kao odsutnost zapravo je tuga. Tišina tamo gdje bi mogao biti zvuk. Arhe-pismo tamo gdje bi mogao biti bitak-u-svijetu. Derrida tamo gdje bi mogao biti escartes. Utjeha umjetnosti tamo gdje bi mogao biti smijeh. Ali to je život, kao da kaže Pašalić dok ispija piće u znak sjećanja na bliskog prijatelja; memento mori. Uspjeli smo. ” (iz teksta Milje Špoljar)
