Bilo je tu zanimljivih ljudi, prigoda da se ožive uspomene, posebno mi je zapela za oko jedna mala slatka.
Za vrijeme boravka na Filipinima proveo sam par dana u gostima kod mojeg dobrog prijatelja J. iz Amerike koji je ondje radio dvije godine na lokalnom sveučilištu. Odsjeo sam u super modernom downtownu Manile, u predivnom stanu na 15-om katu nove zgrade, North Tower.
Jednu večer zatekli smo se na domjenku koji je organizirao jedan naftaš, a sve u visokom pokroviteljstvu veleposlanstva jedne države. Taj moj prijatelj J. i ja smo se upoznali upravo u toj zemlji, a kako je J. imao dobre veze s veleposlanstvom, dobio je poziv na taj party, a poveo je onda i mene. Da bi uopće ušli u zgradu, predočili smo pozivnicu, a nakon aerodromskog pretresa ukrcali se u lift luksuznog nebodera. Izašli smo u predivan penthouse, krovni apartman cijele zgrade. Društvo je već bilo unutra, sasvim OK. Pozdravio nas je domaćin i domaćica i onda sam se bacili na tamanjenje raznoraznih snackova, onako mršav i gladan od prethodnih napora u džungli. Dok sam mljeo sve te slasne delicije, divio sam se ovom apartmanu, s velikim prozorima s kojih se pružao pogled na okolne parkove, ostale nebodere i igrališta za golf.
Bilo je tu zanimljivih ljudi, prigoda da se ožive uspomene, posebno mi je zapela za oko jedna mala slatka. I tako je potrajala ta ugodna večer, sve dok se društvo nije počelo rasipati. Ostali smo J. i ja, ta mala slatka i već krenuli doma, kad se pojavio naš domaćin i ponudio se da nas odveze. „Ma ne, mi smo samo blok dalje“, rekao je J., no domaćin je inzistirao.
Postariji, blag ali dominantan i autoritativan, konačno CEO je velike kompanije, nismo ga mogli odbiti. Njegova nas je supruga pozdravila i spuštali smo se već u liftu. Nema sumnje, pomislio sam, CEO je iskoristio priliku da bude s malom slatkom, a mi smo mu poslužili kao izgovor pred ženom.
I ukrcali smo se svi u njegov luksuzni BMW. Vozili smo se ulicama downtowna kad je stao i čuda li, iskrcao je prvo malu slatku, a ne nas. Opa, koji razvoj situacije! „Dečki, sad ću vas malo izvesti“. Stao je na gas i još se provozao nekoliko blokova. Završili smo na kraju pred ulazom u noćni klub. Nabildani čuvar samo je kimnuo, naviknut na pojavu CEO-a. Sjeli smo uz jedan od stolova, CEO je opušteno naručio pive, a još prije pive pojavile su se one. Mlade, oskudno odjevene Filipinke, kao ose na pekmez. Jedna mi odmah počela masirati leđa, druga sjela u krilo. „Samo se opustite, pive ja častim“ nasmiješio se CEO koji je i sam dobio društvo. Pa dobro, zašto ne.
Hladna piva dobro je sjela na klopu s domjenka, ose su ugodno zujale oko mene. Uskoro je počeo nastup na maloj pozornici, pravi mali kabare kakvog se ne bi postidio ni pariški Crazy Horse. Uživio sam se u ovaj pravi mali svijet, predstavu za predstavom na pozornici. „Samo nemojte uzeti buket cvijeća, ako nemate gomilu para“ upozorio nas je sa smiješkom naš CEO. Što bi to značilo, nisam znao, ali pretpostavio sam. Filipini su i danas meka seks turizma. Uostalom, pive koje smo kasapili bile su enormno skupe. Ali kako je rekao CEO, opustite se i uživajte u pogledu.