I već smo se spustili na šumsku cestu i ostalo je dvadesetak minutado Crnog Lug i već smo bili mislima na pici s pivom kadli začujem tupi udarac i krikove.
Prevrtljivo zimsko vrijeme promiješalo je opet karte. Duboki goranski snijeg što je napadao proteklih dana sada se topi pod suncem i toplim vjetrom te se tisuće kapljica cijede s uspavanih grana drveća. Prevarene ptice radosno su cvrkutale, no neće biti proljeća još barem tri mjeseca. Spuštamo se nakon nekoliko dana provedenih u Schloserovom domu, izdvojenih od ostatka svijeta zaleđenim bedemom planine. Dnevno sunce talilo je gornji sloj snijega, a noć bi ga opet pretvarao u led, proces koji je za neko vrijeme stvorio neprobojnu prepreku za svakog bez dereza i cepina. Još se sjećam stravičnog noćnog uspona po ledenim strminama Malog Risnjaka kad je samo božica sreće smilovala da ne poginemo. Uslijedilo je nekoliko divnih sunčanih, ali hladnih dana, spektakularnih zalaza i izlaza sunca, sami u bijelom carstvu…
Zadovoljni smo se vraćali Horvatovom stazom zbog predivne nove godine u zimskoj idili, posebno Mariu i meni zbog priprema koje smo obavili. I već smo se spustili na šumsku cestu i ostalo je dvadesetak minutado Crnog Lug i već smo bili mislima na pici s pivom kadli začujem tupi udarac i krikove. Okrenem se i vidim Maria na tlu kako zapomaže u neprirodnoj pozi. Bože. Cesta je zašla u sjenu te se voda od otopljenog snijega skrutila u tanku koricu leda, milimetar tanku, ali dovoljno da se ovaj posklizne. Otrčali smo po pomoć i nakon dosta muka bili u delničkoj bolnici, u vozilu hitne pomoći, te konačno i u Rijeci. Višestruki prijelomi skočnog zgloba usidrili su Marija mjesecima za krevet.
Koliko god bila idilična, planinu treba poštovati. Sjećam se riječi iskusnog alpinista Vjeke, da nesreću ne možemo optužiti ako nismo sve dali od sebe da izbjegnemo led, lavinu ili što već nas može snaći. Ili ako odemo na led bez osnovne opreme. Stoga nakon Risnjaka na iole veća brda ne idem bez dereza i cepina.
Također, kraj nije dok nije zaista kraj. Opuštanje kad već mislimo da smo gotovi zaista je opasno – gubimo koncentraciju, energiju, adrenalin. Sjećam se riječi iskusnog pomorca Vjeke (da, to je isti Vjeko ) da se dobar dio brodolomaca utapa kad vidi pomoć u dolasku. Pada razina adrenalina koja ih je održavala na životu.
Dakle, pažnju treba održati do zadnjeg koraka!
