No, da li je u digitalno doba gotova priča o nosačima? Dobro, “crnčići” ne padaju samo tako niz liticu, ali su nosači itekako prisutni.
Za terenski rad u modernom istraživanju potrebno je mnogo sofisticirane opreme. Vođeni satelitom, znanstvenici će doći do najskrovitijih dijelova kugle zemaljske milimetarskom preciznošću. Podmornice, motorni zmajevi i ostala prijevozna sredstva proći će duboka mora, brda i doline… Jednom na terenu, iz ruksaka se vade spektrometri, mali DNK laboratoriji i ostala moderna dostignuća znanstvene tehnologije. Zato “romantične” scene iz filmova o Tarzanu i sličnim holivudskim hitovima nikako više ne idu u tu sliku: nekoliko besprijekorno obučenih bijelaca vodi kolonu , a iza njih konvoj crnih nosača. Poneki nespretni “crnčić” strovalio bi se niz liticu, ali to ne bi obeshrabrilo hrabre, jake (i zgodne) američke istraživače…
No, da li je u digitalno doba gotova priča o nosačima? Dobro, “crnčići” ne padaju samo tako niz liticu, ali su nosači itekako prisutni. Tako mi krećemo u istraživanje izoliranog i nedostupnog dijela Madagaskara. Cesta nema, a moramo preko džungle, strmih brda i malaričnih močvara prenijeti 300 kg opreme i hrane. Tu mogu pomoći samo ljudska leđa, na žalost konji i ostala marva nepoznati su na ovom otoku. Dakle, odlazimo u neko selo, raširimo glas i samo čekamo nezaposlene da stignu pa se cjenkamo oko plaće. Dogovorimo polazak, spremimo se i nakon dosta truda i tri dana zakašnjenja konačno krećemo, mi i 15 nosača. Ili drugi put možda i 100, ovisi koliko toga imamo za prenijeti. Za razliku od holivudskih zvijezda, nismo na čelu. Zato postoji neki vodič čiji su se i čukundjedovi smucali po ovim vrletima i prenijeli ih „genima“ u potomstvo. Mi im samo gledamo leđa i nastojimo pratiti. Nema tu redatelja da pravi red i disciplinu u velikoj družini. Kolona se često razvuče na kilometar i odjednom ne znaš gdje je skupocjeni terenski spektroskop! Ne baš niz litice, ali sa staze se u crveno blato skližu moji kolege. Da, mi s high tech ruksakom, u novim gojzericama, hlačama od sintetičkih materijala koje se brzo suše te ostalim modernim krpicama; oni s plastičnim sandalama za plažu i dronjcima od hlača i majica, vreću riže od 50 kg nose na ramenima te skaču s time kao jeleni preko potoka i stijena.
Kada te konačno dovedu do lokacije, što onda? Da li ih držiš pet dana za što trebaš još pet dodatnih šatora i još stotinjak kila riže ili im kažeš da se vrate za tjedan dana. A što ako ne dođu? Ili pošalju samo jednog pa utrostruče cijenu, a ti ne možeš mrdnuti sam sa svom tom hrpom opreme i hrane? Treba misliti i o dodatnoj hrani. Treba ju nositi od samog početka, ne može se pouzdano računati na eventualnu kupovinu u nekom selu bogu iza leđa daleko od ceste. Iskolače oči kad im kažeš da trebaš 200 kg riže, dok u malenoj kućici od blata i pletera za sebe imaju svega koju kilu (riža ondje zrije cijele godine i bere se svako malo, to se lijepo vidi po žutozelenom mozaiku rižinih polja). Ili čak i da imaju, ne možeš kupiti za novce jer ne znaju što bi s tim papirićima s nekakvim brojkama i nepoznatim likovima…
Zato često i najbolje zamišljene ekspedicije propadnu. Primjerice, američki znanstvenici na Madagaskaru krenuli su s 80 nosača u nenaseljeno područje, no zapeli su nenadano u poplavi. Nisu mogli na naprijed ni nazad tri dana, a za to vrijeme pojeli su svu hranu, zamislite koliko samo riže može pojesti 80 usta, pogotovo što nema mesa i tek s malo zelenjave!!! Posao je bio gotov prije nego što je počeo, a trebalo je to biti vrlo važno istraživanje.
I zato kad sljedeći put gledate neki film iz tridesetih godina o istraživačima Afrike, nemojte odmah okrenuti na drugi kanal, možda naučite neke stare provjerene lekcije koje će vam zatrebati na znanstvenoj ekspediciji.
