0.9 C
Koprivnica
Utorak, 7. veljače 2023.
No menu items!
- Oglasni prostor -
- Oglasni prostor -
MEĐUNARODNI DAN STARIJIH OSOBA

Oni uživaju u trećoj životnoj dobi i složni su da je Dom najbolje što im se u ovim godinama dogodilo, no vole i kad ih se prijatelji sjete, ‘kidnapiraju’ i vrate nakratko u stari život
O

Upravo na današnji dan cilj je podsjetiti koliko je važno starijim osobama osigurati adekvatne uvjete za zadovoljenje njihovih potreba i omogućiti im da sudjeluju u društvu u skladu s njihovim fizičkim i intelektualnim sposobnostima

Ne propustite

Međunarodni je Dan starijih osoba. Proglasila ga je Glavna Skupština Ujedinjenih naroda 14. prosinca 1990. kako bi naglasila važnost osiguravanja životne sredine koja se može prilagoditi potrebama i sposobnostima stanovnika treće životne dobi. Osobe u starijoj dobi često se nađu u nezavidnom položaju, prepuštene same sebi, životare sa skromnim primanjima, zaboravljeni od svojih najbližih, djece, unuka i prijatelja. Upravo na današnji dan cilj je podsjetiti koliko je važno starijim osobama osigurati adekvatne uvjete za zadovoljenje njihovih potreba i omogućiti im da sudjeluju u društvu u skladu s njihovim fizičkim i intelektualnim sposobnostima.

- Oglas -

Svoju treću dob u izuzetno adekvatnim uvjetima proživljavaju stanari Doma za starije Koprivničko-križevačke županije. Upravo su nam oni podijelili svoje životne priče i opisali kako izgleda njihov život u trećoj, zreloj životnoj dobi.

Naši su sugovornici bili Barbara, Terezija, Branka, Petar, Ivan i Idriz. Šestorka nas je dočekala u prizemlju Doma gdje smo obavili ugodan, zanimljiv i nadahnjujuć razgovor. Odmah u samom startu jasno su nam dali do znanja da se oni smatraju rijetkim sretnicima koji uživaju sve blagodati života u ovoj ustanovi koja im je postala drugim i, vrlo vjerojatno, posljednjim domom.

Barbara Čolig, sugovornica je s najdužim životnim stažem u Domu. Doselila je ovamo u svibnju 2002. godine i ove godine proslavila puna dva desetljeća sretnog domskog života. Kaže da je sa svoje 83 godine starosti među stanarima veteranima. U Dom je doselila svojom voljom, u društvu supruga, a zanimljivo je da je s njima ovamo doselila i njena svekrva.

- Oglas -

– Suprug je bio bolestan pa smo odlučili prodati kuću u Novigradu Podravskom i otići u Dom. Možda zvuči smiješno, ali s nama je došla i njegova mama koja je prvo kad je čula kakvu smo nas dvoje odluku donijeli kazala: Vi idite u dom, što ću ja tamo sa starcima. No na kraju se ipak predomislila i svi smo došli zajedno. Suprug i ja smo uselili u apartman, a svekrva u dvokrevetnu sobu s cimericom. Ona nažalost nije dugo izdržala, umrla je već u kolovozu te iste godine kad smo uselili, s 82 godine starosti. I suprug je preminuo 2008. godine, a ja sam onda iz apartmana prešla k cimerici – priča Barbara.

Starački dom
Foto: Ivan Balija

Sjećanje ju dobro služi i često se u mislima vraća u ona vremena kada je u Domu bilo puno življe i zabavnije. Bile su to godine prije pojave pandemije koronavirusa.

– Bilo je slobode, Mariške su bile gore, prijateljevali smo s penzionerima iz Mađarske, mi smo išli k njima, oni k nama barem jednom godišnje, održavao se festival 50+, išli na Maksimirske jeseni, kartali, išli na turnire. Sad toga nema. Korona je sve uništila. Bio je to izuzetno težak period koji je nastupio naglo, doslovce smo ostali zatvoreni preko noći. Tri mjeseca smo bili zatvoreni u sobama, izolirani, dostavljali su nam hranu. Bilo je jako teško i ružno jer smo iz otvorenog doma u kojem su se svakodnevno primale posjete najednom postali blokirani. Tko je imao balkon u sobi, bio je sretan, tko ne, gledao je u četiri zida. To je na ljude jako psihički djelovalo – priča Barbara koja je zadovoljna da se sada napokon stvari vraćaju na svoje, a od jučer je u Domu ukinuta i obaveza nošenja maski.

– Nekad je kod nas stvarno bilo zabavno, večeri su se provodile uz druženje, proslave, recitacije, tamburaše, dolazio je tko je htio bez ograničenja. Nikad više neće biti tako, puno je ljudi umrlo, ostarilo, izgubili su volju za životom, a ovi “mladi” koji dolaze imaju već drugačije poglede na način života u Domu – podijelila je Barbara s nama svoja razmišljanja.

Petar Abođi (85), naš je idući sugovornik koji je u Domu od prosinca 2020. On i supruga ovdje su doselili iz Đurđevca. Supruga je bila bolesna, djecu nisu imali, roditelji su im umrli pa su lako donijeli odluku da će prodati kuću.

– Spremili smo novce da ovdje provedemo lijep život, no ona se nakon godinu dana razboljela, otišla u bolnicu i više mi se nije vratila. Bilo je teško, ali nastavio sam dalje. Najgore je kad čovjek sam sebe sažalijeva, onda je kaput (gotov germ.). Istina, dani su nama starijim osobama jedan nalik drugome i treba si pronaći zanimaciju. Gledam televiziju, puno čitam, redovno odlazim u knjižnicu, idem na bazen i osjećam se sigurno, a to je starijim ljudima najvažnije. Perspektive više nemam nikakve, teško je kad nemate dnevne obaveze ni cilja i onda vam je svaki drugi dan subota. Prođe tjedan dana, a što smo radili – ništa. Knjiga mi je zato najbolji drug, svakih deset dana mijenjam dvije, tri. U Koprivnici imamo najbolju čitaonicu u Europi, a sad sam dobio i mentoricu, mladu gospođicu od 23 godine, volonterku koja me uči vještinama na mobitelu, što je od velike koristi jer smo mi stariji informatički nepismeni, znamo telefonirati, ali ostalo nam jako teško ide – priča Petar. Zadovoljan je uvjetima u kojima živi.

Starački dom
Foto: Ivan Balija

– Zdrav sam, to je najbitnije. Raduje me ovdje puno stvari, veselim se dobroj hrani koja je ovdje vrlo dobra, lijepa, ali nije gurmanska, ne miriši kao što sam navikao. Srećom, dođu mi prijatelji pa me “kidnapiraju” za rođendane, neke svece, bio sam i dva puta u berbi u Đurđevcu. Donio sam puno grožđa koje sam pojeo i podijelio, pa sam nagurao šećer na 8,5 – priča kroz smijeh Petar.

Odmah do njega u svojim kolicima sjedi Ivan Ledinski. Četiri godine stanuje u domu. Godina rođenja mu je 1956.

Porijeklom iz Novigrada Podravskog, a od 80-godine u Koprivnici. Bivši je podravkaš, ugostitelj po struci, svojevremeno poslovođa Pivnice. Ivan je hrvatski branitelj koji se s ratišta vratio živ i zdrav, no kasnije je obolio od začepljenja arterija i izgubio nogu pa je danas vezan uz invalidska kolica.

– Život se okrenuo u nekom sasvim neplaniranom smjeru. Supruga je umrla, sin izgubio posao i otišao u Norvešku, kćer se udala u Slavoniju, nitko više nije mogao voditi brigu o meni. Završio sam u podstanarstvu, sam, bez noge i svega i došao do zaključka da to ne bude moglo tako funkcionirati pa sam uz pomoć zaposlenica Centra za socijalnu skrb uspio se smjestiti u Dom i ispod dobne granice od koje primaju korisnike – priča Ivan koji je ostao oduševljen na prvu svojim smještajem, a tako je i danas. Prvih godinu dana nije bilo jednostavno ni lagano, morao se aklimatizirati sa susjedima koji su od njega stariji, no sada sve funkcionira.

– Malo mi je teže jer nemam tu familiju, ali zato imam ekipu za kartanje pa si zajedno kratimo vrijeme. Danas su svi ovdje za mene moji prijatelji, a uvjeti ovdje za nas starije su savršeni. U kućnim papučama mogu otići kod doktora, imam vešeraj, imam sve. Velika je prednost da mi je sve ispeglano, oprano, skuhano, a prije nisam ni znao da taj Dom postoji iako sam tu u zgradi do, na MUP-u, kad je to trebalo, mijenjao dokumente. Velika je promjena doći ovamo, izgubiš uglavnom sve vanjske prijatelje, moraš tražiti nove, ali sve sam polako pregrmio – povjerio nam se zadovoljno Ivan.

Starački dom
Ivan Ledinski // Foto: Ivan Balija

Terezija Horvat (87) umirovljena je profesorica hrvatskog i povijesti koja je u Dom stigla 2010. godine iz Križevaca. Sudbina je htjela da je prvo ostala bez supruga, a onda i sina jedinca, pa je u dogovoru sa snahom godinu dana nakon njegove smrti odlučila da je vrijeme da svaka krene svojim putem. Predlagali su joj da kupi garsonijeru u Križevcima.

– Odlučila sam se za Dom. Moja odluka zgranula je u početku moje najbliže, ali ja sam znala da će doći godine kad ću trebati pomoć i bila spremna otići tamo gdje ću biti zbrinuta, a o ovom sam Domu čula samo sve najbolje – prisjetila se Terezija.

I njoj kao i ostalim sugovornicima sviđao se nekad život u Domu – druženja, putovanja, sportska natjecanja.

– Bio je to jedan život koji je mogao svaki čovjek prihvatiti i naći sebe u svemu tome, bila sam prezadovoljna. Kad je došlo to zlo to je bio takav stres koji je ostavio, barem što se mene tiče, velike posljedice i psihičke i fizičke. Nakon mjesec dana zatvora u sobi teško sam hodala, nisam znala kako će to biti vani – priča te nastavlja.

– Moramo biti objektivni. Ovdje imamo sve što nam treba, netko je više, netko manje zadovoljan, ali imamo sve – od pospremanja, pranja, svega, a još sad imamo i ponovo mogućnost izaći van, prošetati. Često pomislim što bi bilo da nisam donijela odluku da dođem ovamo, mislim da mi ne bi bilo nigdje tako dobro. Danas stanujem u jednokrevetnoj sobi i nemam nikakvog razloga za žaliti se da mi je teško. Bolje biti tu, družiti se s ljudima, uključiti se u aktivnosti i živjeti jedan normalan život. Prepustiti se u četiri zida i ne raditi ništa je teško. Ovdje se nama starijama nude bezbrojne mogućnosti, primjerice, ja nikad u životu nisam javno nastupala s pjevanjem, a to mi se ovdje dogodilo, dala sam se nagovoriti i zapravo je to bilo zabavno, koliko je to bilo kvalitetno, manje je bitno. Život je u godinama ranije bio ovdje ispunjen kako treba, a nadamo se da će se takav donekle i vratiti jer nam jako nedostaje – ispričala je Terezija.

Starački dom
Terezija Horvat // Foto: Ivan Balija

Dolazak u Dom svojom najboljom životnom odlukom ocjenjuje i Koprivničanka Branka Baronić (69). Ovdje je tri godine, a stigla je svojom voljom, nakon što je postala udovica.

– Imam sina i kćer, ali živjela sam sama, imala operaciju glave koja je prošla dobro, ali nikad ne znaš, što se može dogoditi. Sigurnost mi je najvažnija pa je odluka bila jednostavna. Neki mi ne vjeruju da nisam ni jedan dan požalila što sam došla u Dom. Odem k djeci kad mi se hoće, na dva tjedna i vratim se. Kad odem, ne moram razmišljati jesam li iskopčala plin, vodu, struju, platila režije. Danas imamo samo obavezu platiti račun za mobitel, a i to zaboravim platiti na vrijeme – smije se Branka koja je razmišljanja da svi ljudi koji vole svoju djecu moraju otići u dom.

– Naravno ima onih koji nemaju materijalne mogućnosti, ali neki mogu, ali svejedno maltretiraju familiju. Ovo je za ljude u našim godinama najbolje rješenje, biti doma na teret je najgore. Sve je već rečeno, ovdje imamo sve, od kuhanog obroka, usluge čišćenja, medicinske skrbi, svi su uvijek nasmijani iako su na poslu, a ovim našim starim bakicama bude drago kad ih netko potapša po ramenu i nasmije im se. Organizacija je odlična, bolnica je blizu, brinu o svima nama, od buđenja ujutro pa dok ne odemo na spavanje. Ne razumijem one koji uspiju doći na red za smještaj i onda su nezadovoljni – veli Branka.

Starački dom
Foto: Ivan Balija

U razgovor se ubacio Petar s pojašnjenjem da vas 90 posto ljudi kad spomenete da razmišljate o smještaju u dom smatra nenormalnim.

– To je većini neprihvatljivo i sramota, djeci pogotovo jer ispada da nisu htjeli pomoći svojim roditeljima. Moja je supruga bila nepokretna, bile su tu pelene, kateteri, trebala je 24 sata skrb. Ljudi su nam govorili: pa imate novaca, što ne platite neku ženu, no mi smo znali da ćemo jedino ovdje živjeti komotno i bez problema – objašnjava.

Naš zadnji sugovornik je Idriz Škrijelj (82), koji je u Dom stigao iz Virovitice i to pred samo 10 dana.

Životni put vodio ga je preko Molvi, Šarengrada, Virovitice pa do Koprivnice. Za koprivnički Dom doznao je preko medija pa se pred pet godina prijavio za smještaj.

– Kad vidite zgradu i okolicu, oduševite se. Dom bliješti od svijetla, čistoće, krase ga umjetničke slike, još je ljepše što je osoblje mlado i nasmijano, od ravnateljice do spremačice, s njima je divota komunicirati – pričan nam i nastavlja.

– Ja sam odrastao u domovima. Prvo sam 1943. godine ostao bez oba roditelja, kao trogodišnje dijete skupa sam s braćom preseljen u Vojvodinu gdje sam poslan u sirotinjski dom, potom u Križevcima učenički pa evo sad ovdje u Koprivnici starački dom i još me čeka vječni dom! – za kraj nam je rekao Idriz, a ostalih pet sugovornika složilo se da je s tim sve rečeno, a našoj priči došao kraj.

Starački dom
Idriz Škrijelj // Foto: Ivan Balija
Starački dom
Foto: Ivan Balija
Facebook komentari / dostupni ukoliko ste prijavljeni na svoj FB profil (Komentiranjem prihvaćate naše uvjete korištenja).
- Oglasni prostor -
loading...
- Oglasni prostor -

Najnovije

KOMUNALNO PITOMAČA

Zapošljavaju skelara na jednom od najljepših mjesta u Podravini, ako zamišljate posao uz pogled na Dravu i pjev ptičica, onda je ovo za vas,...

Ako svoju svakodnevicu možete zamisliti okruženu zelenilom, pjevom ptičica i šumom rijeke Drave, onda su idući redci namijenjeni upravo...
- Oglasni prostor -
Vnuk Produkt - PVC stolarija Prelog - Salamander

Vezane vijesti