ŠTO MI ZAPRAVO ŽELIMO?
Već dulje vrijeme promatram, kao dugogodišnji stanovnik ovoga područja, i kao iskusni poznavatelj poslovnih procesa, ekonomskih zakonosti i razvoja, što se događa u Podravini i Prigorju, posebno u Koprivnici gdje živim.
Smanjuju se poslovne aktivnosti, raste nezaposlenost, sporije se pokreću novi poduzetnički projekti, ne čini se dovoljno na poboljšanju konkurentnosti, a javljaju se teškoće i u društvenim djelatnostima, zdravstvu, školstvu… Većina i dalje živi relativno dobro, ali rastu socijalni problemi. Lokalna uprava je učinila puno toga, da olakša i potakne pokretanje raznih projekata i time omogućila da smo bolji od većine ostalih u Hrvatskoj, ali samo njen trud nije dovoljan za potreban rast. Zadnjih 7-8 godina, nije bilo osmišljenog razvoja u državi, a socijalni mir se ” kupovao”raznim subvencijama, novcem od povećanja zaduženosti.
Promijenili su se i ljudi. Nema više puno prijateljskih druženja, osim ako se organizira neka manifestacija, ili po goricama. Svatko gleda svoja posla, odmiče se od problema drugih i zajedničkih problema.
Političari, stranke i sredstva informiranja, podižu tenzije i svađe, napadaju jedni druge, traže tuđe greške i pikanterije, bez ozbiljnije namjere da otvaraju i konstruktivno doprinesu rješavanju zajedničkih pitanja i problema.
Time se odvlače ljudi od pravih tema, zbunjuje ih se, i često sugeriraju pogrešna mišljenja o stvarnim uzrocima problema i mogućnostima njihovog rješavanja. Upravilu se suprostavljamo bilo kakvim promjenama, pa i onda kad bi se njima ostvarila poboljšanja.
Ima dosta voluntarizma, neznanja i zanemarivanja društveno odgovornog ponašanja.
Mladi nemaju pozitivne uzore, teško definiraju svoje ciljeve u životu i prepuštaju se komotnijem načinu života, uz financijsku ili drugu podršku roditelja.
ZAŠTO JE TO TAKO?
Naravno, najlakše je okriviti krizu, svjetsku i domaću, nesposobne političare, ministre, Vladu, managere – svakako, uvijek nekog drugog.
Mogao bih se složiti da postoje djelomično i objektivni razlozi za dio teškoća, ali zašto onda u istim uvjetima ima i dobrih poduzeća, zdravih sredina i optimističnih pogleda u budućnost, u svim djelatnostima.
JESMO LI SE IKAD ZAPITALI, ŠTO SMO MI UČINILI ZA PROMJENU STANJA?
Nismo li ponekad malo licemjerni, kada uz glasnu kritiku svega i svakoga, „držimo figu u džepu”, sakrivajući neke svoje male privilegije ili „sive” aktivnosti, nastojeći zadržati prije svega svoj status , ali i komociju? Ne sprječavamo li time i pozitivne inicijative i promjene?
Nismo li malo licemjerni, kada tražimo prava, često bazirana na čudnim osnovama, nastalim kao posljedica nerazumijevanja ili zanemarivanja promjena koje su nastale u društvenom i ekonomskom sustavu? Radimo li to zato što ne shvaćamo da smo početkom 90-ih uveli novi društveni i ekonomski poredak ili se samo pravimo da to ne shvaćamo, jer nam u određenom trenutku to ne odgovara?
Najbolji primjer je „naša” PODRAVKA. Svakome je jasno da bez Podravke nema života u Koprivnici, županiji i šire.
Valja si zato svatko uzima za pravo da analizira i kritizira svaki događaj u Podravki, od odluka Uprave do Nadzornog odbora. Na kritici Podravke, političari stječu popularnost, novine podižu tiražu, dio zaposlenika Podravke nastoji zadržati svoju ranije stečenu poziciju ili privilegiju i slično.
Svi smatraju da imaju pravo na kritiku, jer Podravka je „naša”! Nažalost, Podravka nije naša. Ako se pogleda vlasnička struktura, onda je ona „naša” ispod 10%, koliko još dionica imaju mali dioničari, pretežito zaposlenici, ili stanovnici ovoga područja. A imali smo i preko 30% pa smo naravno, kada je bila dobra cijena prodavali dionice, držeći se starog recepta – novce bumo uzeli i onda radili kod onoga kome smo prodali i naravno, stalno tražili za sebe više.
Uz manji vlasnički paket države, koja na sreću za sada ne namjerava to prodati, glavni vlasnici su razni fondovi, dakle financijske asocijacije!
I zato što su oni vlasnici, oni jedini imaju pravo odlučivati o sudbini Podravke, sviđalo se to nama ili ne. Tzv. socijalna osjetljivost tvrtke za okolinu, svodi se na manje ustupke, koje može dati vlasnik, ali suštinski, po zakonu, on odlučuje o svemu, pa i o budućnosti tvrtke.
Kako je došlo do toga? Ne bih ulazio puno u detalje, to je manje više poznato, ali svakako kombinacijom različitih aktivnosti i utjecaja u zbivanja u Podravki, raznih političkih i drugih opcija, i našom indiferentnošću prema tome što se zapravo događalo.
I GDJE SMO SADA?
Dio zaposlenika Podravke, koji su nekada s ponosom isticali „mi smo Podravkaši”, su većinom najkritičniji prema svemu što se događa u Podravki, jer naravno” šefovi su loši i ništa ne znaju”. Nije bitno je li to poslijedica osobnog animoziteta prema nekim ljudima ili nečeg drugog, u svakom slučaju to nije dobro. Jedino dobar i složan tim i povjerenje u ljude, a ima ih u Podravki jako dobrih, lojalnih i ambicioznih, može dati i dobre rezultate. Svima je jasno da zbog konkurentnosti, Podravka mora povećati svoju efikasnost, dakle restrukturirati se do kraja.To ne znači samo smanjenje broja zaposlenih, nego i uvođenje bitnih promjena u radu, odnosima, jačanje društveno odgovornog ponašanja. Podravka mora ostvarivati najmanje 1 milijun kuna prihoda po zaposlenom, i solidnu dobit koja će osigurati razvoj.
Sadašnji vlasnici imaju jedini interes da kroz povećanu dobit, povećaju dividendu i svoje financijske prihode, te vrijednost Podravke, kako bi mogli, kada se pojavi dobar kupac, prodati svoje dionice po što većoj cijeni. Po prirodi njihove aktivnosti, oni nisu zainteresirani za investicije i razvoj, posebno pa i na našem području, ako on ne nosi novčanu dobit.
ZAŠTO NAMA TREBA PODRAVKA?
Nama treba Podravkin uspješan rast i njezina stabilnost. Potrebno je, da se nakon restrukturiranja povećaju poslovne aktivnosti i zaposlenost, po mogućnosti najviše na našem području. Potrebno nam je da Podravka bude nositelj potrošnje poljoprivrednih proizvoda naših poljoprivrednika, da doprinosi razvoju, sporta,kulture i obrazovanja… i svega onoga što će osigurati normalan život njenih zaposlenika i njihovih obitelji, a time i Grada i Županije.
Treba nam, da osigura stabilnu sadašnjost i bolju budućnost nama, i generacijama koje dolaze , našoj djeci, i njihovoj djeci.
I ZATO PITANJE – ŠTO MI ZAPRAVO ŽELIMO?
Želimo li i dalje „sa strane” kritizirati, napadati i davati „autoritativno i stručno mišljenje” o odlukama Uprave i Nadzornog odbora, raspravljati na političkim i drugim kružocima, kafićima i drugdje, o podobnosti ljudi u Podravki i tako zapravo za 3-4 godine izgubiti mogućnost bilo kakvog utjecaja na Podravku, prepuštajući da o njoj odlučuju vlasnici, čiji se interesi ne moraju uvijek poklapati s interesima ljudi koji žive u ovom kraju.
Ili možda da stanemo, razmislimo, i krenemo u akciju ponovnog preuzimanja utjecaja na Podravku. Da reafirmiramo socijalno demokratski model i ponovno osnažimo ulogu malog dioničarstva i da onda, kao vlasnici, sudjelujemo, preko svojih vjerodostojnih predstavnika, u redefiniranju razvojnih ciljeva Podravke, u pravcu koji je za nas najbolji. Naravno, to je jedino moguće ako započnemo kupovati dionice!
Koliko nam je dosta? Kako da to napravimo?
Kada bi 10% stanovnika županije i 20-30% stanovnika Koprivnice kupilo 10-20 dionica, bilo bi to sasvim dosta! Možemo li to napraviti? Želimo li to?
Ako realno razmislimo, nemamo puno izbora. Imamo samo dvije mogućnosti, ili da i dalje napadamo, kritiziramo i pomalo gubimo utjecaj na Podravku, ili da se organiziramo i postanemo jedan od važnijih suvlasnika, te da tako utječemo na razvojne ciljeve Podravke, sastav i rad njezine Uprave i zadržimo nešto što nama i našoj djeci osigurava budućnost.
RAZMISLIMO O TOME.
Svjestan sam da će ovo moje promišljanje izazvati mnoge polemike, kritike, diskusije, pa i napade. Svejedno mi je, ja sam samo želio, kao odgovoran i iskusan stanovnik ovog kraja, potaknuti to prevažno pitanje, bez ikakvog osobnog interesa, svjestan važnosti ovog pitanja za budućnost kraja.
Boris Garaj
