Nekoliko natrulih trupaca prekrivenih daskama, premošćivalo je kanjon. Oprezno zagazih na taj drveni kostur, jedva primjetno se zaklimao, no činio se dovoljno čvrst. Za svaki smo slučaj sve vrijedne stvari izbacili iz auta i prehodali most. A onda je došao red na terenac.
Mladi vozač je ponosno zasjeo na ispred volana crno-sive Toyote, upalio motor i poveo nas u noć. Naše odredište je nacionalni park Mananara, jedno od najizoliranijih mjesta na Madagaskaru. Brod ne vozi zbog nadolazećeg ciklona, pa jedino preostaje kopneno vozilo. Usta su mi ostala otvorena čuvši da za samo 300 km puta treba skoro dva dana vožnje.
Lupio sam glavom u krov kako je Toyota naglo poskočila na prepreku. Vozač je dodao gas i motor je zahučao. Pogled van je otkrivao da napuštamo ravnicu i pomalo se penjemo. Zemljani put ovdje postaje manje kvrgaviji, a omanje stijene prijete novim udarima. Sažalih se nad vozilom, ponadah se da ćemo se vrlo brzo vratiti na ravno. Jer ne bi bilo dobro da ga oštetimo ovdje. Moja briga je pomalo rasla jer se nizina ostala samo mrlja u daljini. Toyota je gunđala, mrmljala, škripala i poskakivala na neravnom terenu. Za trenutak bi stala, a onda snagom prve brzine premostila uz sukljanje dima prepreku. Sigurno ne idemo brže od 30-ak km/h, procijenih. Moja nelagoda je rasla proporcionalno sve jačem ljuljanju. Rukama čvrsto stegnuh zahrđalu štangu iznad mene. Na majici su mi se istovremeno pojavile prve mrlje znoja. Sunce se penje, a povjetarac je na ovakvoj brzini skoro nikakav. Bit će ovo paklen dan.
Makadamska cesta je na trenutak gubila ikakvo obličje, no ubrzo bi ga povratila. To nije nužno značilo nabolje, jer bismo ušli u mali zemljani kanjon, nastao dugotrajnim rovanjem kotača. Padne mi na pamet da još nismo sreli niti jedno drugo vozilo. To potakne razmišljanje o samoj cesti. Na karti je ona jasno ucrtana, no u stvarnosti je izgubila ikakvu dodirnu vezu. Sada liči na kakav poljski putić. Većina cesti i građevina ovdje nije vidjela popravak još otkad su u šezdesetim godinama prošlog stoljeća otok napustili francuski kolonizatori. Ipak, pola sata kasnije me je razvedrila nizbrdica. I nizina se javila, a za njom laguna. Skela već čeka. Dok smo se ukrcavali, pomislih koliko nas još takvih prijelaza čeka. Istočni Madagaskar pun je rijeka koje se spuštaju sa strmih planina i presijecaju obalu.
Postaje sve gore i gore. Sve češće kotači proklizavaju na mokroj zemlji, no i samo je bilo pitanje vremena kada ćemo zaglibiti. Žitka glina postala je konačno preveliki zalogaj. Što sad, pomislih, no iskusni vozač vadi lopate i plastične vreće. Ostali putnici razmiljeli su se poput mrava okolo i već pristižu s pijeskom u vrećama. Gacajući do koljena u blatu, sipaju ga ispod kotača da učvrste glinu. Bez prigovora podnose špricanje blata u oči dok Toyota stenje da se pokrene s mjesta. Upada mi u oči koliko je smiren ovaj naš mačo vozač. Mora da je glavna faca u svom selu. Nakon kojih pola blatne sata muke konačno nastavljamo put. Cesta je sada izgubila svaku prepoznatljivost. Ponekad vozimo slalom između velikih stijena, a onda se penjemo poput koze preko kamenja koje bih i pješice s teškoćom prošao. Ne znam kako još guma uz fijuk nije odlučila da joj je dosta. Kada mi dosadi neprestano bacanje po zidovima i ostalim putnicima, jednostavno skočim van te hodam uz sporo napredujuće vozilo.
Nekad oko podneva, nakon još jedne skele stižemo u malo selo. Drveni zidovi i palmini krovovi koliba govorili su nam da smo daleko od civilizacije. Konačno, vrijeme je za ručak u maloj kućici uz cestu. Izbor je kao i uvijek mali: riža s nešto sitno povrća i mesom. Za desert voda u kojoj se kuhala riža! I kad smo već kretali, začuh brujanje auta. Uskoro se pred nama stvorio drugi terenac, dolazeći iz suprotnog smjera, spremajući se na skelu s kojom smo došli mi. Pozdravih veselo „bijelce“. „Ima još cijeli dan do Mananare“ odgovoriše mi umorno, ali nekako s olakšanjem. „Za vas najgori dio tek dolazi“ viknuše pri odlasku. Najgori?!? Crnih misli bućnuh natrag u vozilo.
Imali su Francuzi pravo, nove kušnje su dolazile poput olujnih udara bure. S vremena bi se nekako uspeli visoko na brdo, bili nagrađeni pogledom na ocean. Onda bi se opet spustili do same plaže. Poput napaljenih turista bi divljali po pješčanom žalu, valovi bi lizali kotače. Plašili bi ribare. Uživao sam u tim trenucima, zaboravljajući modrice, podljeve na guzici, znoj, prašinu posvuda po tijelu. Nesvjesno, moja veza s civiliziranim svijetom se gubila. Kao da se cijeli život vozim u ovoj Toyoti. Postala je moj dom, utjeha. Divio sam se njenoj izdržljivosti.
Sunce se je počelo spuštati. Ocean se opet izgubio s vidika, sada smo dublje u unutrašnjosti. Pejzaž je postao vrlo divlji, nestalo je traga drugih ljudi. Džungla se počela nadvijati nad nama, jato ptica bi se uzbuđeno diglo pred nailaskom našeg metalnog čudovišta. Digli bi tisuće kapljica u zrak dok bi projurili kroz potok. A onda smo stigli pred ponor. Golema rupa zjapila je pred nama, u podnožju je bjesnila rječica. Jedini prolaz bilo je nešto što je samo dobra mašta prepoznala kao most. Nekoliko natrulih trupaca prekrivenih daskama, premošćivalo je kanjon. Oprezno zagazih na taj drveni kostur, jedva primjetno se zaklimao, no činio se dovoljno čvrst. Za svaki smo slučaj sve vrijedne stvari izbacili iz auta i prehodali most. A onda je došao red na terenac. Upaljenog reduktora je pomalo grabio, zaustavljajući se svakih pol metra. Dvojica bosih putnika bi svaki put fino podešavali potpuno slobodne daske. Nadvikivali bi se s motorom, dajući precizne upute vozaču. Potrajalo je to kojih pet minuta, a onda sam odahnuo.
Dosta kasnije, nakon nekoliko sličnih mostova stigosmo u sumrak do zadnje lagune. Više me nije ništa moglo iznenaditi, čak niti nekoliko dasaka na metalnim bačvama. To je skela. Taman je ostalo još mjesta za nas putnike. Sajlom su je povukli i evo nas na drugoj obali. Drndamo se sada usred guste šume. Više nisam osjećao niti bol niti tjeskobu s početka puta. Primio sam se za prečku i prepustio ljuljanju kao majmun. Smijao se u ekstazi, čak i par puta povikao u crnu noć bez zvijezda. Spavao sam otvorenih očiju, a minute su hujale kao brzi vlak. Više ništa nije postojalo za mene na ovom svijetu…
Probudila su me svijetla. Kao nakon besane i pijane noći sam mrzovoljno promatrao raštrkane kuće uz cestu. Koja slabašna lampa se odavala da smo opet blizu ljudi. Tupo sam prihvatio činjenicu da opet jurimo po ravnom pijesku. Na neko vrijeme bismo opet uronili u mrak i onda bi me oči zaboljele od novog svijetla. Pola sata kasnije osjetih asfalt. Pun rupa, posut kamenčićima, ali ipak asfalt. Kao metak kroz glavu mi je prostrujala misao. Preživjeli smo.
